Krumpir olakšanja

velebit, risnjak, ćićarija 047Jednog dana taoistički mudrac učeniku dade praznu vreću i košaricu punu krumpira. „Razmisli o svim ljudima koji su te nedavno povrijedili ili govorili ružno o tebi. Posebno promisli o onima kojima ne možeš oprostiti . Svako takvo ime ureži u jedan krumpir, pa ih sve stavi u vreću.“

Učenik se sjeti mnogih imena i uskoro mu je vreća bila puna krumpira.

„Tjedan dana ćeš nositi vreću sa sobom, kamo god pošao“, reče mudrac. „Nakon toga ćemo razgovarati.“

Učeniku se zadaća učinila lakom. Nositi okolo vreću krumpira nije bilo posebno teško. No, uskoro mu je postala teretom. Smetala mu je i sve napornije mu je bilo podići ju na rame, iako je bila jednako teška. Nakon nekoliko dana, iz vreće je počelo smrdjeti. Izrezbareni krumpiri počeli su trunuti i vonjati. Ne samo što ih je bilo nezgodno vući svugdje sa sobom, nego je to postalo i prilično neugodno.

Napokon je prošlo tjedan dana. Mudrac pozove učenika i upita ga: „Jesi li razmišljao u vezi s ovim?“

„Jesam“, odgovori učenik. „Kad nismo u stanju oprostiti, nosimo te svoje negativne osjećaje svuda sa sobom, kao što sam ja nosio krumpire. Negativnost je težak teret, a s vremenom postaje sve teži i neugodniji.“

„Da, upravo to se događa. Što misliš, kako možemo olakšati teret?“

„Težeći da oprostimo.“

„Oprostiti jednom čovjeku koji te povrijedio značilo bi ukloniti jedan krumpir iz vreće. Koliko je osoba kojima si spreman oprostiti?“

„Dosta sam razmišljao o tome“, reče učenik. „Premda to od mene zahtijeva priličan napor, odlučio sam oprostiti svima.“

„Odlično, znači možemo izvaditi sve krumpire. Je li se ovog tjedna još netko ogriješio o tebe?“

Učenik je kratko razmišljao, a onda priznao da je bilo takvih, premda ga je bilo strah da će se njegova prazna vreća opet napuniti krumpirima.
„Učitelju“, upita. „Ako nastavim ovako, neće li u mojoj vreći svakog tjedna biti krumpira?“

„Bit će. Dokle ti god ljudi čine nešto nažao ili ružno govore o tebi, dotle će u vreći biti krumpira.“

„Ali ne možemo upravljati postupcima drugih. Kako tao u tom slučaju može pomoći?“

„Do taa još nismo ni stigli. Sve o čemu smo do sada razgovarali je uobičajeni odnos prema opraštanju. Razni filozofi i vjere nas uče istome – treba težiti tome da oprostimo jer to je velika vrlina. Ali to nije tao jer tao ne poznaje težnju.“

„Što bi bio tao?“

„Na to pitanje možeš i sam odgovoriti. Ako su krumpiri negativni osjećaji, što je vreća?“

„Vreća je… da nema vreće, ne bih imao u čemu držati krumpire. To je dakle, nešto u nama što nas tjera da se zadržavamo na osjećaju povrijeđenosti… Znam što je to kod mene: previše držim do toga koliko vrijedim.“

„I što će se dogoditi ako prestaneš do toga držati?“

„Tada mi se bilo što što bi ljudi mogli reći ili učiniti neće činiti tako velikim.“

„Ako je tako, ne moraš više urezivati imena u krumpire. To znači da nema više tereta, nema više smrada. Put opraštanja je svjesna odluka, ne samo da ćeš odbaciti pokoji krumpir, nego da ćeš odbaciti cijelu vreću.“

Izvor: preuzeto sa Interneta, autor:  Derek Lin

Foto: Damir Barušić

Oglasi