Biti ili ne biti dostupan

piše: Ivana Šešo

piše: Ivana Šešo

Rastrgana suvremenim oblicima komunikacije koji Anu čine dostupnom u svakom trenutku svakoj osobi kojoj je ikada dala broj mobitela, mail, skype adresu i druge moguće kontakte, hrabro je na svojem FB-u jednog petka napisala da uzima slobodan vikend i da za nikoga neće biti  dostupna. Ta obavijest, bila je veliki šok za sve koje je naučila da je na raspolaganju u svako doba. Neki su se osjetili prikraćeno, neki su mislili da im šalje poruku da su naporni, neki su je pitali od čega se brani. Anu su prijatelji toliko masirali pitanjima o njezinoj potrebi da bude nedostupna da se sto puta pokajala što je to napisala. Manje štete kaže, bilo bi da je ostala svima dostupna, a i više mira za kojim je žudjela tog vikenda.

Sve češće različitost u pristupu brojnim mogućnostima komunikacije dovodi do nesporazuma i loših osjećaja. Treba li nam novi bonton koji će nas naučiti što i kako u vremenima kada nam je omogućeno biti dostupan, tj. računati na dostupnost drugih 24 sata dnevno? Ako postoji ta mogućnost, trebamo li je uzimati zdravo za gotovo? Trebamo li raditi drame ako netko ne želi sudjelovati u toj priči?

Ljudi kažu da se loše osjećaju kada se ne javim na mobitel i ne uzvratim poziv (valjda misle istog trena…). Javljam se na mobitel i dostupna sam, kada je s druge strane osoba s kojom baš tada želim razgovarati i kada u stvarnom životu ne radim nešto drugo, meni važnije, npr; spavam, jedem, vježbam, šećem, razgovaram s osobom preko puta mene. Pretežno uzvraćam pozive kada mi odgovara, a ne kada „me se zove“. Također, na poruke odgovaram kada odvojim vrijeme pročitati ih, a to svakako nije istog trena. U novije vrijeme ljudi očekuju da i mailove čitam preko moba i odgovaram „promptno“. Čak i nazovu da provjere jesam li dobila mail (jer što se ne javljam???) pa neka pročitam tekst u prilogu koji su poslali i „samo malo popravim“ kao da nemam stvaran život i kao da ništa drugo ne radim nego sam „spojena“ i čekam zvučni znak „imate mail“. Niti ne pomišljaju na mogućnost da nemam mobitel koji omogućava odlazak na Internet i čitanje mailova i da ga ne želim imati.

Na TV-u sam gledala prilog iz Barcelone sa sajma komunikacije u kojem je kao najveća fora bio predstavljen ručni sat koji je spojen s mobom pa onda taj ručni sati daje zvučni znak svaki puta kada dobiješ mail ili sms (za svaki slučaj ako ne čuješ mob). Mislim, biti pas na lancu bolja je opcija, cima te samo gospodar, a ne pola kugle zemaljske. Tako ja to vidim, no nekoga veseli takav sat jer će u svakom trenu biti „u doticaju“.

Kako u stvari dobrobit suvremene tehnologije u smislu dostupnosti 24 sata ma gdje bili treba izgledati? Nemam točan odgovor. Ali za mene je važno razlikovati poslovnu komunikacija i osobnu komunikaciju.

Poslovna komunikacija trebala bi s obzirom na nove oblike komuniciranja (koje ću zvati 24-satna dostupnost) biti jasno propisana. Uslijed nedostatka pravila, očekivanja su različita i dovode do nesporazuma, ljutnje i bezrazložne borbe za moći.

Netko drži da treba čitati mailove ujutro kada dođe na posao – kao što se nekada čitala službena pošta – dok netko drugi očekuje da se mailovi čitaju svako malo i da se na njih brzo reagira. Ili, poslodavac smatra da ako je nekome dodijeljen službeni mobitel ta osoba treba biti dostupan uvijek, dok ta osoba (i sindikat) smatra da treba biti dostupna isključivo za radnog vremena.

Baveći se nezadovoljstvom djelatnika jednog odjela dobila sam informaciju da se ljute jer je njihov šef „handrkav“ i nikada ne čita mailove „na vrijeme“ niti se javlja na mobitel kad ga trebaju. Njegov „nemar“ protumačili su kao nezainteresiranost za njih i njihov rad što ih je jako ljutilo. Pitanje gdje piše što znači čitanje mailova „na vrijeme“ i kako oni određuju što je „na vrijeme“ otkrilo je nedostatak jasnih pravila korištenja 24-satne dostupnosti. Na kraju se ni sami zaposlenici nisu mogli usuglasiti što za koga znači na „vrijeme“ i kada bi se šef trebao javljati na mobitel, a kada ne, pa su zaključili da ne bi bilo loše znati što mogu očekivati i što se od njih očekuje u doba 24-satne dostupnosti. Jednom kada su pravila bila pismeno jasno postavljena, očekivanja svih sudionika svedena su na zajednički nazivnik i time je zaustavljen val loših osjećaja.

Što je s osobnom komunikacijom i 24-satnom dostupnošću?

Ne znam točno niti kako bi to trebalo izgledati, ali znam da svakako ne bi trebalo generirati osjećaj grižnje savjesti i osjećaj odbačenosti. Grižnje savjesti ako se ne javimo npr. na poziv ili ne odgovorimo na mail „dovoljno brzo“, jer bi se osoba s druge strane mogla loše osjećati, odbačenosti, kada se nama (po našim mjerilima) netko ne javi ili dovoljno brzo ne odgovori na poruku, mail…

Da li je moguće u osobnoj komunikaciji svesti očekivanja nas i osoba s kojim komuniciramo na zajednički nazivnik kako bi se izbjegli loši osjećaji?

Vjerujem da je, ako se potrudimo saznati kako on/ona vidi 24-satnu dostupnost i uložimo vrijeme i energiju u to da mu/njoj objasnimo kako se mi odnosimo prema tome.

Ono što je meni važno reći svojim prijateljima… draže mi je da se ne jave ako zovem/tipkam a nisu raspoloženi, rade nešto drugo što im je važno, ne da im se baviti temom zbog koje pretpostavljaju da ih kontaktiram ili im se jednostavno ne da komunicirati (ili se kratko jave i eto baš to mi tako iskreno kažu/napišu), nego da se, kako bi izbjegli grižnju savjesti, ispali dobri, „doprinijeli dobrom odnosu“, jave i prisile razgovarati/tipkati iako im se ne da, čeznutljivo razmišljajući o onome što stvarno žele raditi, proklinjući što se nisu sakrili na Skype-u i pobijelili zelenu točkicu ili stišali mob pa se poslije mogli ispričati da nisu čuli.

Ne želim da me povezuju s moram tj. uglađenom prisilom, gnjavljenjem, nezgodnim trenutkom, neraspoloženošću, kao niti ja njih, uostalom. Želim se veseliti svaki puta kada komuniciram s prijateljima, a za to je potrebno pravo vrijeme, pravo mjesto i pravo raspoloženje. Ima dana, srest ćemo se i poklopiti u želji za kontaktom. To kupujem i to poklanjam u svojoj osobnoj komunikaciji.

Napisala: Ivana Šešo, mr. socijalna pedagoginja
[izvor: ICT Business]