Tijelo je hram duše

piše: Iva Solarević Jeličić

piše: Iva Solarević Jeličić

 

Najteže pitanje od svih jest: Tko sam ja? Tko sam ja uistinu? I onda krenemo od površine, pa kažemo svoje ime, prezime, profesiju, pa pričamo o tome što radimo, mislimo, kakvi su naši stavovi, planovi, pa kakvi smo bili kad smo bili mali… itd. Pa opišemo i kako izgledamo; plavokos, zelenook, visok, mali, širok, mršav, s dugim nogama ili bucmastim obrazima itd.

I kada bi satima govorili o tome tko smo, ne bi bilo kraja, jer mi smo ogromni. Mi smo naše tijelo koje je prošlo kroz sve faze od kada smo bili bebe u pelenama, pa prolazili kroz pubertet, pa došli u zrelu ili malo manje zrelu dob… promijenili smo se tisuće puta, ali opet smo to isti mi.

Ali mi smo i sva, apsolutno sva iskustva koja smo proživjeli u životu. I bez obzira da li se svih iskustava sjećamo to je sve ostalo izmemorirano na jednoj razini našeg bića.

Duša je došla u tijelo kako bi istraživala život u najrazličitijim oblicima. I ona pamti sve i osjeća sve.
A tijelo je živo zato što ga duša nastanjuje, zato što ga nastanjuje određena svjesnost, nastanjuje ga život. Bez toga mi smo mrtvi. I postoje različite razine “mrtvosti“. Neki ljudi “žive“, a zapravo su polumrtvi, jer jedva osjećaju svoju dušu. Duša i tijelo slabo su povezani i jednostavno nema živosti u toj osobi. Takve osobe možemo sresti svakodnevno. One koje se vuku, sve im je teško i besmisleno, nemaju niti kapi krvi u obrazima, niti osjećaju žar i strujanje života. Doslovce beživotno žive. Kao da su već napola napustili ovo tijelo i život. Njihovim žilama jedva kola krv, slaba im je cirkulacija, izmjena tvari i protok životne energije.

Duh i tijelo su isprepleteni i međuovisni. Stoga poštivanje tijela jest na neki način i poštivanje vlastite duše, sebe samih, svoje esencije. To je poštivanje samog života.

Naše tijelo je hram. Razmisli da li je za tebe to mjesto sveto! Što donosiš na oltar i kako to donosiš? Nezdravu hranu koju pobacaš u sebe? Zamisli da dođeš na sveto mjesto i na brzinu ubaciš vreću punu hamburgera, ćipsa, cole, slatkiša, cigareta i sličnih sastojaka, kakav to stvara osjećaj? Naše tijelo je vozilo koje nam omogućava da se duša izrazi, da možemo biti što više od onoga što uistinu jesmo. Održavaš li higijenu svog hrama? Donosiš li mu dovoljno čiste vode, kisika, svjetla? Zahvaljuješ li svom tijelu što ti služi za životno putovanje ili ga uzimaš kao nešto što je tu ovako i onako i podrazumijeva se? Na koji način njeguješ svoje tijelo i dušu?

S kakvim mislim dolaziš u hram? Jesi li stalno ljut na nekoga? Na druge, sebe… na nešto? Ili je tvoj hram ispunjen ljubavlju, davanjem, zahvalnošću, životom, smijehom, mirom…?

Tko je taj koji bi osim tebe samoga trebao održavati svoj hram? Drugi ljudi ne žive u tvojem hramu. Jedino ti živiš u njemu. Jedino je tvoja duša stanovnik hrama zvanog tijelo. Komuniciraš li sa svojom dušom? Osjećaš li svoju dušu? Poznaješ li ju? Znaš li komunicirati s njom. Poznaješ li dovoljno taj dio sebe? Dio iz kojeg sve izvire. Upitaš li se od kuda dolaze želje?

Postoji “nevidljivi“ dio nas koji nas potiče da nešto želimo, da nekako djelujemo i onda se kroz vidljivi dio nas – naše tijelo – ima mogućnost manifestirati.

Mi smo duh-tijelo koji istražujemo život kroz različita iskustva. Da bismo bili sretni moramo poštivati oba aspekta cjeline… jer na taj način poštujemo i sam život.

[izvor: Iva Solarević Jeličić na ordinacija.hr]

Oglasi