Da mu kažemo?

damir26Jednoga dana u budističkom samostanu mladog su pripravnika pozvali na vježbu meditacije, uz dvoje starijih redovnika. To je bio sastavni dio njegove naobrazbe. Tri su muškarca otišla u dugačku šetnju do suprotne strane jezera i sjela na obalu, spremni da počnu meditirati.

Žuljaju me kamenčići

Iznenada, stariji redovnik skoči na noge. „Oh ne! Zaboravio sam svoju prostirku!“, rekao je. !A bez nje ne mogu sjediti“. Pođe do ruba jezera, po površini vode odšeta do samostana i vrati se istim putem – noseći svoju prostirku.
Mladi ga je učenik gledao zapanjeno. No, držeći se pravila discipline i poštovanja prema starijima, ostane šutjeti.

Smeta mi sunce

Trojica se muškaraca smire kako bi utonuli u tišinu uma. No, prije nego su uspjeli otkloniti misli, ustane drugi redovnik. „Ajoj! Zaboravio sam šešir. Samo bi mi još falilo da mi sunce isprži lice“, uzrujano objasni, ispričavajući se. „Pričekajte me, brzo se vraćam.“ I on trči po površini vode jezera do samostana i vrati se nekoliko minuta kasnije sa šeširom.
Učenik protrlja oči u nevjerici, pa pomisli kako se sigurno prave važni ne bi li ga zadivili. „Jest da sam mlađi, ali sam stoput duhovno zreliji od ove dvojice“, pomisli ljutito u sebi.

Ajme, kakve budale!

„Ako oni mogu hodati po vodi, onda mogu i ja!“ Učenik otrči do ruba vode, stane na površinu i odmah potone duboko u jezero.
Kašljući i pljuckajući, izvuče se iz vode. Pokuša još jednom, pa još jednom. Svaki put potone. Ne želeći odustati, i dalje je bezuspješno pokušavao hodati po vodi kao što je vidio činiti starije kolege.

Dva su starija redovnika samo stajala i promatrala. Nakon pola sata, prvi se smireno okrene drugome i zapita: „Misliš li da bismo mu trebali reći gdje je kamenje?“

Izvor: preuzeto sa Interneta, autor nepoznat

Foto: Damir Barušić

Oglasi