Upoznati Stvarnost

piše: Tomica Šćavina

piše: Tomica Šćavina

Većina pristupa u duhovnosti je vrlo daleko od realnosti. Prihvaćajući neku od definicija Stvarnosti propuštamo se s njom upoznati.

Svi mi, osim odnosa jedni s drugima, imamo i odnos s cjelokupnom Stvarnošću. Riječi Bog, Univerzum i Bitak su suviše korištene i povlače za sobom mnoštvo zbunjujućih asocijacija. Riječ Stvarnost mi se čini najrealnija. Ona je tu, obična je i neobična. Mi smo dio nje i ona je dio nas.

Previše analiziranja

Kada smo uvučeni u tunele svojih potisnutih emocija, u mrežu svojih misli i fantazija, ne osjećamo se baš dobro. Često rad na sebi brkamo s razmišljanjem o sebi. Pretjerano analiziranje sebe i svojih postupaka stvara privid napretka. Um je majstor privida i ako mu dopustimo da kroji sliku o nama, uvijek će doći do nečega. Je li to nešto bilo vrijedno mentalnog napora i samim time, odsustva od užitka u običnim, svakodnevnim zbivanjima, to je druga je priča.

Želeći prihvatiti sebe kakvi jesmo, mislimo o tome kako to učiniti ili što još trebamo napraviti ili promijeniti da bismo to postigli. I tako zaboravljamo na jednostavnu istinu koja glasi: takvi kakvi jesmo smo takvi kakvi jesmo. Ovdje i sada. Ne jednog dana kada budemo «bolji» ili «drukčiji», ne nakon što postignemo ovo ili ono. Tu, sada. Takvo prihvaćanje ne donosi stagnaciju. Dapače, to je temelj promjene. Previše analizirajući sebe i svoje postupke postajemo egocentrični. Stalno upirući pogled prema unutra, propuštamo ono što se događa izvana.

Dobar osjećaj dolazi s mogućnošću poklanjanja pažnje vanjskom svijetu. Osjećamo se dobro kada primjećujemo gibanje palme u prolazu, kada čujemo zvonke glasove djece s obližnjeg igrališta. Osjećamo se dobro kada smo privučeni Stvarnošću, kada nas Stvarnost zanima. Slično kao kada se mački rašire zjenice – ona je alertna, pomno prati svaki pokret. Tu je nešto što joj je bitno: možda hrana, možda klupko konca, možda kakav mačak, a možda i pas. Nešto ju drži prisutnom, usredotočenom, budnom.

Duhovni realizam

Odnos sa Stvarnošću možemo usporediti s odnosom s nekom osobom. Ako nam se sviđa, želimo ju upoznati. Ako nam se ne sviđa, želimo ju izbjeći. Budući nam se u Stvarnosti dosta toga ne sviđa (ratovi, glad, ogovaranja, sebičnost, korupcija – što god je ono što vam smeta), stvara se otpor prema životu. Najradije bismo da je to nešto drukčije. No, to nije drukčije, već upravo takvo kakvo je, što nerijetko izaziva razočaranje. A kada smo razočarani, skloni smo posegnuti za nekom «ljekovitom slikom» Stvarnosti.

Većina današnjih pristupa u duhovnosti je vrlo daleko od realnosti. Ono što prevladava su upravo «ljekovite slike» ili predodžbe. Primjerice, predodžba Boga, anđela ili kozmičke inteligencije koji nam šalje poruke ili brine za nas. Moje duboko uvjerenje je da Stvarnost šuti. Životinje nam svojim ponašanjem ne šalju poruke od duhova prirode, već traže ono što trebaju: hranu ili sklonište. Univerzum nema potrebu ispunjavati naše želje jer nije Djed Mraz. Bog nam ne dijeli lekcije jer nije učitelj s viškom slobodnog vremena.

Stvaranost šuti, ali se zna dogoditi da joj mi iz vlastitih potreba pridajemo svoj glas. I tako se hvatamo u zamku svog uma koji se koristi spretnim interpretacijama kako bi sačuvao ljekovitu sliku o višoj inteligenciji koja nas čuva ili Bogu koji je pravedan. Stvarnost nema ljudske karakterisitike, a mi joj ih uporno pridajemo. Mislimo da je ona kao mi, jer nismo u stanju pojmiti toliku različitost.

Mi teško poimamo i našu međuljudsku različitost. Koliko puta ste rekli (ili čuli nekog drugog kako kaže) za nekoga: «Ne mogu vjerovati, ja to nikada ne bih rekao/rekla ili učinio/učinila». Baš kao što smo skloni drugima pridavati svoje karakteristike, tako smo to skloni raditi i u odnosu prema Stvarnosti. Misleći da pričamo s Bogom, anđelom ili astralnim učiteljem s druge planete slušamo svoj vlastiti glas, svoje projicirane ideje, želje i potrebe.

Znanje i znatiželja

Prihvaćajući neku od definicija Stvarnosti, propuštamo se s njom upoznati. Misleći da znamo gubimo znatiželju. Riječ znatiželja dolazi od znati i želja i možemo je prevesti kao: želja za znanjem. Isto je i sa radoznalošću. Kada smo radoznali, to znači da rado znamo. Krenemo li sa znatiželjom, otvorenog uma istraživati mikrokozmos ili makrokozmos, ostat ćemo osupnuti beskrajem.

Uđemo li u strukturu lista, u njegovu stanicu, pa još dublje, u djelić stanice, pa još unutra… shvatit ćemo da ne možemo stići do kraja jer nema toliko snažnog mikroskopa. Drugim riječima, kraja nema. Krenemo li u suprotnom pravcu, u makrokozmos, pogledamo li u svemir za koji nagađamo da se možda skuplja ili širi, da ima toliko bilijuna, trilijuna zvijezda i da je možda nastao putem “Velikog praska”, opet ćemo doći do beskraja.

Ako smo otvoreni za kapitulaciju uma koji bi Stvarnost rado upakirao u svoja mjerila, taj beskraj postaje izuzetno inspirativan. Doslovno, beskrajno inspirativan! Taj oslobađajući doživljaj, naravno, ne rješava sve probleme, ali rješava jedan bitan problem – zamagljivanje odnosa sa Stvarnošću sadržajima vlastitih projekcija. Za intenzivan odnos sa Stvarnošću koji se temelji na istraživačkoj radoznalosti bitno je oslobađati se definicija u koje smo upakirali sebe i definicija u koje smo upakirali Stvarnost. Izlaskom iz postojećih okvira ne znamo točno kamo idemo, jer unaprijed zacrtanog plana nema, ali doživljaj Stvarnosti je drugačiji jer nas vodi radoznala svijest istraživača u nama.

[izvor: www.poticaj.net]