Koji je zapravo tvoj problem?

piše: Emina Pršić

piše: Emina Pršić

Ne znam jeste li ikad zastali ispred djeteta koje plače zbog xy stvari i pitali ga: “Hej, koji je zapravo tvoj problem?”. Uglavnom, na dijete koje histerično plače, reagiramo tako da ga ušutkamo na bilo koji način. Često mu prijetimo ili ga podmićujemo slatkišima, nagradama, obećanjima.

Problem koji njega u tom trenu muči je za njega ogroman, velik k’o kuća, iako se nama čini smiješnim. To što nije mogao ostati u parku ili mu je neki Marko uzeo lopaticu njemu se čini kao najgora stvar koja mu se trenutno uopće može dogoditi. Mi veliki (čitaj odrasli) baš se i ne snalazimo najbolje u tim situacijama, zapravo ne kužimo da dijete IMA PROBLEM, a rijetko kada shvatimo i koji je naš osobni, pravi problem.

Slušam neke prijatelje, poznanike, čitam komentare i ne mogu na to ne reći: “Što tebe u stvari muči?”.

Kasnije se ispostavi da to što se lik izderao iz auta na mene nema veze s tim što nisam odmah isti tren, sad, kad se upalilo žuto svjetlo, s jednom nogom već na kuplungu, a drugom rukom na mjenjaču krenula, nego s tim da se posvađao s nekim ranije ili nema razriješen odnos s ljudima do kojih mu je, na kraju krajeva stalo.

U veljači kreću maskenbali, a meni se čini da traju cijelu godinu, samo se maske po potrebi mijenjaju. Tako imamo jednu za poslovni izgled, jednu za obitelj, jednu za društvo, jednu za nova poznanstva itd. Kad se zagrebe malo ispod te površinske maske i nije baš neki prizor, ali ni fasada ne traje doživotno. Počne pucati na dijelovima koje vjetar, sunce, snijeg i kiša oštete.

Nego, vratimo se na onog istog vozača koji je tako jako ljut na mene da su mu žile već sve poiskakale po vratu, a lice mu se zacrvenilo kao pavijanova guzica. Pomislim, Bože samo da sad ne dobije infarkt, još ću ga morati i reanimirati, a onda će me onom jednom slobodnom rukom ipak zadavit kad mu se približim. Ne znam jeste li znali, ali 36% muškaraca doživi infarkt vodeći ljubav sa ženom koja im nije supruga. I ajde sad da napravim malu pauzu u pisanju kako bi svakome dali prostor reći zašto je tako…………………………………………….. 🙂

OK, jeste? Zapravo ubojica nije brutalni seks nego osjećaj krivnje potisnut negdje u mozgu. Kad se približio dotični gospodin mom autu, upitala sam ga: “Koji je tvoj zapravo problem?”. Naravno da me opsovao s pjenom na ustima i kao pravi dao gas uz neizostavnu škripu guma…

Ma, nije ljutnja negativna, dapače, ona otvara srce i govori da ti je stalo do nekoga. Čista, otvorena svađa s neprikrivanjem stvarnog problema i postavljanje osobnih granica je i više nego poželjno. Takva svađa nerijetko završava i mirenjem u istom krevetu. Ali prije nego navalite na čovjeka iz nekog razloga, dobro je upitati se što vas zapravo danas muči, što vas to kopka i ne da vam mira? Nekad nas to kopkanje muči još iz djetinjstva pa se frustracije prenose kroz cijelo odrastanje, a onda su nam često svi krivi i kao namrgođena gunđala hodamo svijetom.

Svakome je njegov problem najveći, pa i onom djetetu s početka teksta koji je ostao bez lopatice u pješčaniku. Kroz život taj pješčanik postaje sve veći, a lopatice nam svaki dan netko želi uzeti. Pa što? Ionako ne postoji neki problem koji netko već prije nas jednom nije riješio. A prije nego što se iskalite na nekim ljudima koji su se slučajno našli u vašoj blizini, zapitajte se: koji je, ustvari, vaš pravi problem?

[izvor: Emina Pršić na ordinacija.hr]