Novac je odraz odnosa prema radu

piše Natalie Luks

piše Natalie Luks

Iako je krajnje infantilno razmišljati da možete uživati u standardu ako ne uživate u radu, nude vam ga čak i neki ekonomisti. Doći što brže do što više novaca i ostvariti određeni standard u jednom segmentu života, koji mislite da je najvažniji, jest prelijevanje iz šupljeg u prazno (rebalans) i potpuno neznanje o prirodi novca i njegovom prirodnom toku.

.

.

Nedavno, na javnom predavanju, obratila mi se jedna gospođa sa sljedećim pitanjem: “U mirovini sam i ne želim više dodatno raditi da bih pristojno živjela i imala dovoljno novaca za sve što želim. Dosta sam se naradila kroz cijeli radni vijek. Sada želim uživati i baviti se samo s onim aktivnostima koje me vesele, a kojih imam podosta, ali za sve njih nemam dovoljno novaca. Konkretno vas pitam kako da imam dovoljno novaca za sve što želim, a da (više) ne moram raditi?”

Na pitanje sam odgovorila kratko i očito samo meni jasno, jer sam vidjela da je gospođa slijegala ramenima i pravila grimase, dok se opet spuštala na sjedalo, po čemu sam zaključila da me uopće nije razumjela.

Zato ću sada odgovoriti malo opširnije, na ovo inače važno i vrlo rašireno pitanje.

Oduvijek su ljudi maštali o ugodnom životu, u kojem rade ono što žele i žive kako žele (imaju stil života i standard kakav žele). To je blagostanje za kojim svi čeznemo. Po mome mišljenju, to je potpuno normalna i prirodna ljudska čežnja, koja će se uskoro i ostvariti. Međutim, do sada je to bila utopija i privilegija elite (aristokracije), dok su se obični ljudi mirili sa sudbinom da moraju teško i naporno raditi kako bi prehranili sebe i svoju obitelj.

Danas ljudi više ne žele samo zavidjeti bogatim nasljednicima i promatrati ih s naslovnica. Zato smišljaju kako brzo zaraditi što veću količinu novaca, tako da više (ili za neko vrijeme) ne moraju raditi, nego da mogu biti jet-seteri i uživati u bogatstvu i dokolici. Problem je jedino u tome što su se orijentirali samo na drugi element blagostanja, a to je standard koji žele živjeti, a zanemarili su prvi dio, a to je užitak u radu.

Iako je krajnje infantilno razmišljati da možete uživati u standardu ako ne uživate u radu, nude vam ga čak i neki ekonomisti. Doći što brže do što više novaca i ostvariti određeni standard u jednom segmentu života, koji mislite da je najvažniji, jest prelijevanje iz šupljeg u prazno (rebalans) i potpuno neznanje o prirodi novca i njegovom prirodnom toku. To razmišljanje je opasno, jer iskrivljuje istinu o novcu i blokira njegov prirodni tok. Novac je mjera za količinu i kvalitetu kreativne energije uložene u stvaranje vrijednosti. Novac ne postoji sam za sebe, i potpuno je besmisleno rješavati “nestašicu” novca. To je isto kao da rješavamo nestašicu kilograma ili kilometara. Novac ne stvara stil života, ali ga vjerno odražava. Stil života je način na koji živimo i ovisi isključivo o našem odnosu prema sebi, radu i drugim ljudima.

Zato je pravo pitanje kakav ja imam odnos prema radu, kako doživljavam rad? (Da ponovim – novac je samo odraz tog stava).

Pa da vidimo zašto vam je rad tako mrzak. Dva su razloga, prvi je taj što mislite da morate raditi da biste bili prihvaćeni član zajednice (da pokažete da vrijedite), a drugi je taj što radite zbog novca, a ne zbog uživanja u radu. Rezultat je sintagma “morate raditi, ako želite preživjeti”. Ta činjenica stvara prisilu i pretvara svaku aktivnost, prije ili kasnije, u napor i obvezu. Znači, rad ima dvije značajke, moranje i zarađivanje, koje su međusobno povezane. Nasuprot radu, hobi, rekreacija i zabava su aktivnosti koje obavljate dobrovoljno i u njima uživate, jer ih ne činite zbog novca, nego iz duše, zbog zadovoljstva.

Prema tome, svaku aktivnost možete doživjeti kao rad i kao hobi, kao muku i kao užitak, sve ovisi o vama. Aktivnost je imanentna životu i sastavni je dio vaše osobnosti. Problem nastaje tek kada radite ono što ne želite, ili kada ono što želite radite iz krivog motiva, na krivi način.

Dobro se sjećam slučajnog susreta sa svojim profesorom hrvatskoga jezika, nakon mature. Pitao me što planiram studirati, i kada sam mu rekla da ću upisati ekonomiju, tužno me pogledao i samo vrlo, vrlo tiho prozborio sebi u bradu (da dramaturški naglasi svoje mišljenje o mome izboru): “Uostalom, i ja sam upravo krenuo po svoju plaću.” Osjećala sam se kao najveći izdajica, u stilu “pa zar i ti sine Brute”, jer sam znala da je od mene očekivao da ću studirati poeziju, a ne prozu.

Zbog čega bi ekonomija bila manje duhovna od književnosti, psihologije, umjetnosti? Ekonomija (grč. oikonomia – upravljanje kućom) kao znanost, bavi se upravljanjem i racionalnim korištenjem društvenih resursa. Mislim da je to itekako “duhovno”, ako krenemo od toga da je zadaća svakog čovjeka da ostvaruje svoj (božanski) potencijal i višak stvaranja preda drugim ljudima, te da upravlja svojim energetskim potencijalom, konkretno, da investira u svoj osobni standard i standard zajednice u kojoj živi.

Zbog čega onda već na pomisao o radu i zarađivanju osjećate prisilu i gubite osjećaj lakoće i uživanja?

Radi se o konfliktu da ne možete istodobno uživati i biti za to plaćeni. Taj se konflikt bazira na kolektivnom uvjerenju da ne biste smjeli naplaćivati ništa što radite iz duše, što vas veseli. Zbog tog uvjerenja bit će vam uvijek neugodno primati novac (zarađivati) u poslu koji volite.

Taj konflikt daje vam izbor – ili raditi ono što volite i ne biti plaćeni (ili vrlo malo plaćeni), ili raditi ono što ne volite, ali nemati krivnju zbog zarade. Nažalost, ovaj konflikt završava tako da radite ono što ne volite za malu plaću.

Ako ga se želite osloboditi, trebate promijenite svijest o radu i novcu i ispravno posložiti ova dva pojma.

U ovom tekstu objašnjavam što je rad, a idući put ću pisati o novcu i zarađivanju.

Prema klasičnoj ekonomiji rad je proces trošenja čovjekove radne snage (umne i fizičke sposobnosti) u procesu privređivanja. Ključna riječ je trošenje. Nakon radnog procesa se osjećate iscrpljeno, a novac doživljavate kao pravednu naknadu za potrošenu energiju i utrošeno vrijeme. Zato vam je potreban odmor i aktivnosti koje će vam povratiti snagu.

Kada bi bila istina da nas aktivnosti iscrpljuju i troše, tada bi bili umorni od svake aktivnosti, a znamo da nije tako. Iscrpljuje vas samo ono što mislite da morate raditi. Znači, rad je sve što se mora, što je obveza. Došlo je vrijeme da svjesno odustanete od onih aktivnosti koje mislite da ih morate činiti. Počnite s postavljanjem pitanja, prije nego što nešto učinite: Želim li ovo učiniti? I jednostavno prestanite činiti ono što ne želite.

Naravno da ćete problem s radom riješiti tek kada shvatite da je vaše istinsko pravo i zadaća slobodno izraziti svoj kreativni potencijal (koji ima svatko) i kada zaista počnete slobodno izražavati sebe i uživati u svakoj svojoj aktivnosti (što ne radi svatko). Tada ćete shvatiti da ste vi rad, da posao nije nešto odvojeno od vas i da vam ga nitko ne može niti dati niti oduzeti.

Postoji predrasuda da je kreativno izražavanje samo umjetničko izražavanje i istraživački rad. Ali nije tako, jer su to sve, apsolutno sve aktivnosti koje činite iz srca, bez obzira hodate li, kuhate, govorite, pjevate, kopate, pišete, sjedite… Pokazatelji kreativnog izražavanja su radost i užitak. Kada “oslobodite” rad, uživat ćete u svakoj aktivnosti i prestat će podjela na rad i odmor, jer se više nećete trošiti, nego ćete prilikom kreativnog rada širiti svoj kreativni kanal i dizati energetsku razinu.

Čovjek koji ostvaruje svoje potencijale i koji uživa u radu je samorealizirana, uspješna i sretna osoba. Za takvu vrstu rada nema mirovine i odmora. To je sam život.

.
Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti (uskoro izlazi iz tiska)
Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr.
Izvor: Monitor.hr