Zarađivanje je psihološka potreba za priznanjem vrijednosti

piše Natalie Luks

piše Natalie Luks

Kada je moja kćer odlučila otići na godinu dana u Englesku i tamo raditi kako bi mogla financirati svoj boravak i sve aktivnosti koje je planirala, cijela se obitelj okomila na mene: “Kako joj dopuštaš da se ide tamo mučiti ?” Zapravo joj nisu vjerovali i plašili su se da neće uspjeti, jer su znali da nema potrebne radne navike.

Još im je bilo manje jasno i time više šokantno, kad sam nekoliko godina ranije podržala supruga u njegovoj odluci da napusti “odličan”, dobro plaćen posao, jer mu više nije odgovaralo raditi po tuđim direktivama. Smatrali su da treba biti zahvalan (kome?) što ima tako dobar posao i da je normalno da ne može biti uvijek sve onako kako on želi i hoće.

Svatko zna najbolje za sebe

Razlog što su me u oba slučaja napali je taj što su dobro znali da kćer i suprug uvažavaju moje mišljenje, pa su bili ljuti što ih ispravno ne savjetujem. Međutim, problem je baš i bio u tome što su cijenili moje mišljenje jer im se nikada nisam miješala u njihove izbore, nego sam ih, naprotiv, podržavala da budu svoji i čine ono što sami žele.

Ja zaista smatram da ne znam što je za drugoga “najbolje”, uključujući tu i svoju djecu. Ali zato vjerujem da to svatko zna za sebe (ako je u kontaktu sa sobom i Bogom) i da nitko ne bi trebao zbog novca raditi ono što ne želi, a isto tako niti ono što želi.

Jednostavno, novac ne bi trebao biti motiv rada, niti svrha života. On ima posve drugu zadaću.

Mojoj kćeri zarada nije bila motiv odlaska u Englesku, nego je željela iskustvo odvajanja od kuće, samostalnost. Podržala sam je u tome, jer sam shvatila da se odrekla sigurnosti i zaštite doma radi veće vrijednosti – samostalnosti. Sama je željela zaraditi svaki novčić i tako osjetiti da može samostalno funkcionirati. I to je postigla. Od kada se vratila, a to je sada već [osamnaesta] godina, radi samostalno posao koji voli. Sigurna sam da je tada prošla svoju inicijaciju u poduzetništvo (bilo joj je teško, ali je uspjela).

Težite ostvarivanju svojih vrijednosti, a ne zarade

Suprug je prošao potpuno drugi put. On je imao odličnu plaću i posao koji voli, ali mu je samostalnost u poslu bila važnija od dobre plaće i financijske sigurnosti. Njegovo “osamostaljivanje” je potrajalo par godina, a počelo je s tim famoznim otkazom. I on je danas poduzetnik i radi posao koji voli.

Uspjeli su jer su se odlučili za ostvarivanje svojih vrijednosti, a ne za ostvarivanje zarade.

Razmislite na trenutak koja je vaša najveća vrijednost u poslu. Je li to slobodno izražavanje, želja da prenesete svoje znanje i iskustvo drugima, igra, organizacija, vodstvo, samostalnost, komunikacija…? Priznajte si što želite i od toga napravite posao. Kako? Jednostavno, podijelite to s drugim ljudima.

Psihološko knjigovodstvo

Ljudi imaju prirodan poriv da vam uzvrate kada im nešto dadete iz srca, a što njima treba. To je univerzalan zakon izjednačenja, koji uvijek djeluje. Kada ga osvijestite, više nikada nećete brinuti za vaše prihode. To je princip po kojem funkcionira zakon zarade: prihodi su osigurani, ako radimo ono što volimo i time opskrbljujemo druge ljude.

I sami znadete da ste zadovoljni samo kada ste energetski primili koliko ste i dali. To je psihološko knjigovodstvo, u kojem se bilanca primanja i davanja automatski uspostavlja i usklađuje, ukoliko slijedite i slušate sebe, a ne druge.

Međutim, ako je zarađivanje vaša primarna motivacija (mnogima i opsesija), tada vam mogu odmah reći, iako vas nikada nisam vidjela, da niste zadovoljni niti poslom, niti visinom plaće. Kako znam? Tako što znam što je zarađivanje.

Zarađivanje i zarada su psihološki pojmovi i nemaju nikakve veze s ekonomskim pojmom dohotka i stvaranja nove vrijednosti. Zaraditi znači zaslužiti. Nekada se posao zvao služba, jer ljudi nisu imali svijest o svojoj istinskoj vrijednosti i svom radnom doprinosu. Zaradu su shvaćali kao priznanje poslodavca, kupca, tržišta, svejedno, za to što su dobri i što vrijede.

Potreba za dobivanjem priznanja je vrlo snažna psihološka potreba, koja se temelji na uvjerenju JA NE ZASLUŽUJEM (jer nisam dobar takav kakav jesam).

Znači, ako radite zbog novca, a ne zbog ostvarenja neke svoje istinske vrijednosti, tada ste uvjereni da svoju plaću morate zaslužiti, a rad ste pretvorili u sredstvo pomoću kojeg tu potrebu zadovoljavate. To nema nikakve veze s tim volite li svoj posao, jer navedeno uvjerenje može pretvoriti i posao koji volite u obvezu, muku i napor.

Nitko ne cijeni tuđu muku

Kolika god da vam je plaća, ona ne može zadovoljiti potrebu za priznanjem i zato ste nezadovoljni. Budući da priznanje očekujete od ljudi za koje radite i od kojih očekujete pravednu naknadu za uloženi trud, ljuti ste što vas upravo ti ljudi dovoljno ne cijene (plaćaju). Mislite da je problem u tome što ne vide ili ne žele vidjeti koliko se trudite, i zato se osjećate iskorišteni, jadni i frustrirani.

Istina je međutim u tome da nitko vašu muku ne treba i da je zato nitko ne cijeni. Ljudi prirodno cijene samo ono što im treba i što im je ugodno, a to je uvijek ono što činite zbog sebe, a ne zbog očekivanja priznanja.

To stvara ambivalentan stav prema novcu. S jedne strane ga ne volimo, jer nas stalno podsjeća da nismo vrijedni i da ne zaslužujemo priznanje, to jest zaradu. Prema njemu se ponašamo kao što su se radnici početkom industrijske revolucije ponašali prema strojevima. Mislili su da im strojevi oduzimaju posao, pa su ih tukli i uništavali. Tako i mi u današnje vrijeme mislimo da nam je novac kriv što nemamo pravi posao i što nemamo standard kakav želimo.

“Na pošten način se ne može zaraditi puno novaca”

Zato novac ne volimo i bez kriterija ga trošimo, kako bi sami sebe pohvaliti: nemam novaca, znači nemam ništa nezasluženo (nepošteno). Iz istog razloga uvijek osjećamo krivnju kada ga imamo, jer duboko u podsvijesti stalno tinja uvjerenje da ga nismo zaslužili, bez obzira koliko sebe i druge uvjeravali u suprotno. Stoga je toliko rašireno mišljenje da se na pošten način ne može zaraditi puno novaca. Sada nam je jasno tko i zašto tako misli.

Ali ga s druge strane trebamo (vrlo rijetki ga i vole), jer intuitivno znamo njegovu pravu svrhu, a ta je da nam omogući i olakša život u zajednici, tako da svatko može raditi ono što zna i voli i da može dobiti od drugih što njemu treba. Sve dok postojimo kao samostalna i jedinstvena bića, koja imaju različite funkcije i zadaće u ostvarivanju zajedničkog cilja, novac će biti ta toliko prisutna, a istodobno nevidljiva struja koja će nas povezivati i energetski usklađivati.

Istinski, novac nitko ne može posjedovati, jer on nije materijalne prirode, pa vam ga nitko ne može niti dati niti uzeti (poistovjećivanje novca s novčanicama i ostalim valutama obradit ću kao zasebnu temu). Prema tome, slobodno možete odahnuti i posvetiti se svome radu i životu, jer novac ionako obavlja svoju zadaću (on je funkcija božanske svijesti), znali vi to ili ne. Naravno da je bolje da ste toga svjesni, jer nećete nepotrebno gubiti energiju na dokazivanje da vrijedite i očekivati da vam to novac potvrdi.

.
Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti (uskoro izlazi iz tiska)
Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr.
Izvor: Monitor.hr

izabrao: Damir