Zašto vam je neugodno naplatiti svoj rad?

piše Natalie Luks

piše Natalie Luks

Novac je pokretač skoro svih emocija. Zbog novca možete osjećati zadovoljstvo, nezadovoljstvo, veselje, tugu, ljutnju, jad, moć, nemoć, ogorčenje, bijes, mržnju, strah, brigu, sram, krivnju, zavist, agresiju, pohlepu, depresiju, euforiju. Ne trebam vas podsjećati na situacije u kojima se sve mogu javiti ovi osjećaji, jer je dovoljno da samo na trenutak zatvorite oči, da pomislite na bilo koji od ovih osjećaja, pa da se isti čas stvorite u nekoj od njih. Vrlo impresivno i to samo zato što ste stvorili sliku o novcu, a zatim joj dali svu svoju moć.

U današnjoj kolumni ću se pozabaviti jednim posebno neugodnim osjećajem zbog kojeg ljudi imaju velikih problema u poslovnim odnosima, a to je osjećaj nelagode koji se javlja prilikom naplaćivanja ili čak prilikom pomisli da bi trebali naplatiti svoj rad.

“Ne moraš mi platiti”

Naravno da novac nije stvarni uzrok niti jednog od navedenih osjećaja, pa tako niti ovog osjećaja, ali odlično služi kao platno na kojem možete prepoznati projekcije svih vaših misli i osjećaja.

Plaćanje je financijska transakcija u kojoj jedna osoba (fizička ili pravna) daje novac, a druga osoba ga prima. U daljnjem tekstu ću osobu koja daje novac nazivati kupac, a osobu koja ga prima prodavač.

Promotrimo situaciju u kojoj ste vi prodavač. Pretpostavimo da ste sa svoje strane napravili sve kako ste se s kupcem dogovorili, samo još trebate naplatiti svoj posao. I baš tada kad trebate primiti novac počinje famozni osjećaj nelagode (stezanje u grlu, preznojavanje, lagana vrtoglavica, napetost) koji vas sve više obuzima i najradije biste zavikali: “Ne moraš mi platiti”.

Ali što onda? Počinje unutarnji monolog, najčešće i prije kontakta s kupcem: “Možda mi kupac neće platiti. Zašto ga moram podsjećati, pa ja sam svoje odradila? Nisam ja budala da radim, a da od toga nemam nikakve koristi. Možda sam ipak precijenila svoj rad? Ja sam uložila svoju radnu energiju, pa morao bi i kupac uložiti svoju financijsku energiju. Možda zaista nema novaca, a ja sam sebična i nisam dovoljno uviđavna.”

Ovaj osjećaj je jedna od osnovnih blokada zbog koje se ljudi ne usuđuju pokrenuti svoj samostalni posao. Plaše se da neće moći naplatiti svoj rad.

Jeste li odustali od terora nas samim sobom?

Netko je toga svjestan i miri se sa sudbinom da radi za “gazdu” koji to može. Cijena je prilično visoka, jer zaposlenici sudjeluju u malom dijelu ostvarene dobiti, ali takav čovjek barem zna zašto gazda bere vrhnje. I još nešto, takav čovjek ne troši energiju na optuživanje, a niti na samozavaravanje, nego skuplja snagu da kaže sam sebi: “Dosta je bilo, odustajem više od terora nad samim sobom.”

Međutim većina ljudi nije svjesna svoga straha, pa okrivljuju kupce (stvarne i potencijalne) kako nisu pošteni što ne plaćaju (uopće ili na vrijeme). Dok ovo pišem stalno mi je na umu jedan moj poznanik koji mi uvijek priča istu priču: “Mogu razumjeti da netko ne koristi moju uslugu, jer mu ona ne treba ili nema novaca, ali da mi nakon što sam mu dao uslugu kaže da će mi drugi put platiti, to nikako ne razumijem. I da mi barem drugi put plati, nego opet isto. Zašto su ljudi takvi?” Ja mu svaki put odgovorim: “A da se zapitaš zašto ti se to događa, uvijek isto.” Na to on priču odmah završava: “Što ja imam sebe pitati, sve je meni jasno. Tako mi je zato što sam dobar prema svima, a dobre svi iskorištavaju.”

Neplaćanje nema veze s drugim ljudima

Ja također koristim njegove usluge (tada i slušam ovu priču) i osjećam svu njegovu muku dok uzima novac koji mu sa zadovoljstvom dajem za njegovu zaista izvrsnu uslugu – kreaciju. Ne moram vam govoriti da pritom (dok uzima novac) vrti paralelnu priču: “Meni novac uopće nije važan, važno mi je što ja znam kakav sam, što radim ono što volim i što pomažem ljudima.” On svoj osjećaj vrijednosti crpi iz usporedbe s drugima koji po njegovom mišljenju nisu tako dobri i pošteni kao on (a ima povelik popis), a ne iz vlastitog bića.

Isto tako ste spremni napisati doktorsku disertaciju sa svim mogućim teorijama i obrazloženjima da objasnite (a zapravo opravdate) zašto ljudi nemaju novaca.

Srećom, pravi razlog zašto vam ljudi ne plaćaju nema nikakve veze s drugim ljudima i potpuno je druge naravi. Tko zna pravu prirodu novca taj zna da novac nije ničije vlasništvo i da ne postoji njegova nestašica. O čemu se onda radi? O tome da niste sposobni slobodno primati. Još preciznije rečeno: nema Tko primiti.

Ako se prodavači ipak uspiju mentalno izdresirati, te se uvjeriti da imaju pravo naplatiti svoj rad, tada će novac samo dobiti, ali ga neće i primiti. Takav novac, ili će im iscuriti kroz prste kao da ga nikada nisu niti dobili, ili će ga spremiti u čarapu (banku, dionice, nekretnine) i opet živjeti kao da ga nemaju.

U konačnici je isto, novca zapravo nemate ako vam ne služi za normalno i ugodno funkcioniranje u svakodnevnom životu.

U sljedećoj kolumni ću objasniti razliku između primiti i dobiti.

.
Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti (uskoro izlazi iz tiska)
Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr.
Izvor: Monitor.hr