Oslobađajuće davanje

piše Natalie Luks

piše Natalie Luks

Roditeljsko neodobravanje je u mnogima stvorilo veliku ogorčenost koju nose kroz cijeli svoj život i šire je u situacijama koje aktiviraju specifična uvjerenja. Zato ove obrasce treba osvijestiti i od njih odustati. Kako?

.

.

Utapao se neki čovjek u rijeci i pritom je glasno zapomagao: “Upomoć ljudi!” To su ljudi čuli, pa su dotrčali do obale rijeke i doviknuli mu: “Daj ruku”. Čovjek je i dalje zapomagao, ali ruku nije pružao prema spasiteljima. Tada se netko dosjetio i doviknuo mu: “Primi moju ruku”, i čovjeka su spasili.

Ovu sam anegdotu čula zaista davno, i tada mi je izgledala kao zgodna igra riječi. Ipak, iz nekog razloga sam je dobro zapamtila.

Kroz život sam shvatila psihologiju davljenika koji ne može dati niti tada, kada mu to davanje spašava život.

Glavni problem današnjeg čovjeka nalazi se upravo u nerazumijevanju i neshvaćanju pojma davanja, dok se u njegovom razumijevanju nalazi rješenje za izlazak iz globalne krize, koja trese sve aspekte ljudskih odnosa.

Davanje je temeljna ljudska čežnja za izražavanjem i širenjem. Svatko ima potrebu da sebe izrazi i da tako stupi u interakciju sa svijetom oko sebe. Kada mala beba plače jer je gladna, ona sebe izražava i daje svoj glas okolini. Kasnije, dijete želi svima oko sebe dati svoje uratke. I baš tada, u najranijem dobu, “shvaća” dvije velike opasnosti u svezi davanja.

Prva je da se drugima neće svidjeti ono što im želi dati (“mogao si to bolje ili ljepše nacrtati”) ili što je još gore, da će ga ignorirati (“sutra ćeš mi to pokazati, sada žurim”).

Druga opasnost je da se od njega traži ono što nema ili što ne želi dati (otpjevaj pjesmicu, pojedi grašak, operi zube, sviraj glasovir… mami i tati za ljubav!).

Obadvije opasnosti dijete doživljava kao napad na svoju osobnost i zaključuje: “Ono što želim dati ne vrijedi, jer se drugima ne sviđa” i “Drugima trebam dati ono što traže, ako želim dobiti njihovu ljubav i prihvaćanje”.

Tuđe mišljenje je samo – tuđe mišljenje

Roditeljsko neodobravanje je u mnogima stvorilo veliku ogorčenost koju nose kroz cijeli svoj život i šire je u situacijama koje aktiviraju ove obrasce. Zato ove obrasce treba osvijestiti i od njih odustati. Kako?

Prije svega treba shvatiti da roditelji nisu stvorili naša uvjerenja, bez obzira kakvi su bili prema nama u djetinjstvu. Oni su ih samo aktivirali. Isto je tako i s drugim ljudima za koje mislimo da nas ne cijene ili da nešto od nas traže.

Krenimo od prvog obrasca. Ne usudimo se izraziti (dati sebe), jer se plašimo reakcije. Uvjereni smo da nas je strah osude, neodobravanja, neuspjeha, ali istina je da se jedino plašimo vlastitog mišljenja: ja ne vrijedim i to što činim nije dobro. To je temeljno ego uvjerenje, koje izaziva bol, a koje su roditelji prvi aktivirali.

Kada shvatite da vaše mišljenje o vašem izražavanju nema nikakve veze s drugim ljudima, tada odlučite da ćete se početi izražavati u svakoj situaciji, a primjedbe okoline neka vam budu ono što one jesu i što su uvijek i bile – tuđe mišljenje. Usvojite stav: drugi imaju pravo na svoje mišljenje, ali to nije kritika moje istinske vrijednosti. Nakon nekog vremena počet ćete se veseliti komentarima drugih ljudi, jer će vam pomoći da brže i bolje svladate životne izazove, a osobno vas više neće pogađati.

A sada drugi obrazac – ne želimo “plaćati druženje”. Želimo da nas vole i prihvaćaju bezuvjetno.

U slobodnom i iskrenom odnosu svatko želi izraziti sebe na svoj način i tako dati svoj doprinos zajedništvu, i zato sve dok svoj doprinos doživljavamo kao plaćanje, nećemo ostvariti slobodan i iskren odnos.

Predlažem vam za početak da pratite svoj obrazac i kada ga počnete prepoznavati u konkretnoj životnoj situaciji, napravili ste već veliki korak ka slobodi. Korisno je da to “vježbate” na vama važnom odnosu. Kada druga osoba zatraži od vas “protuuslugu”, zapitajte se zašto vam ju je tako teško dati.

Svatko, tko istinski želi nešto dati, presretan je kada se to od njega zatraži. I naravno, to ne doživljava kao traženje, nego kao kompliment svome izražavanju.

Međutim vaš odgovor na to pitanje glasi: “Želim da me drugi prihvate takvu kakva jesam, bezuvjetno, i da ništa ne moram dati zauzvrat”. Dakle, vi ste ta koja traži – bezuvjetno prihvaćanje. Kada otkrijete ovu igru koju igrate sami sa sobom, tada ćete moći od nje i odustati. Usput, to što želite dobiti od drugih, to vi već jeste – najdivnije biće na ovom svijetu.

Budite mudri i koristite svakodnevne situacije za samopromatranje. U ekonomiji postoji odličan pokazatelj, koji vam u tome može odlično pomoći – plaćanje. Kada god primijetite da vam je teško platiti, kada mislite da je cijena previsoka, kada smatrate da nije u redu uslugu platiti prijatelju ili rođaku, tada imate problema s drugim obrascem u davanju.

U slobodnim odnosima nitko ne optužuje druge ljude zato što naplaćuju svoj rad i cijene svoj proizvod, nego sebe pita je li spreman uložiti svoju energiju u ono što želi dobiti od drugih.

Zato ću sljedeći put detaljnije obraditi pitanje cijene i plaćanja. Shvatit ćete da je zastoj u davanju sličan davljenju u rijeci.

.
Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti (uskoro izlazi iz tiska)
Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr.
Izvor: Monitor.hr

Oglasi