Uloga žrtve

piše Tomica Šćavina

piše Tomica Šćavina

Biti žrtva je velika, životna uloga. Što je duže hranjena, teže ju je iskorijeniti.

Mnoge djevojke, žene, majke su kroz partrijarhalni odgoj predodređene na ulogu žrtve. Odgojene tako da veličaju dobrotu koja prelazi granice razuma, da vode računa o svima, a ponajmanje o sebi samima, nanose golemu štetu i sebi i drugima. Centar tog tragičnog dobročinstva je duboko ukorijenjen osjećaj krivnje i snažna vjera da dobro uvijek pobjeđuje. Ustrajati u mučeništvu znači biti velik, plemenit, duhovan, možda čak i svet.

Gotovo svatko od nas će u svojoj užoj ili široj obitelji (ili u sebi samome) prepoznati ovaj otrovni samo-zakidajući obrazac. To je doslovno zakidanje sebe. Dobrovoljno. Čak i onda kada to uopće nije potrebno ni traženo. Jer zakidanje sebe je samo po sebi znak dobrote. S tim da ti samo-žrtvujući ili samo-zakidajući postupci uopće ne moraju imati veze s realnošću. Mnoge majke bi (metaforički rečeno) svom djetetu dale bubreg, iako ga ono uopće ne treba.

Nakon četrdesete, žene čija ličnost je ostala upakirana u ulogu žrtve se redovito žale, kukaju, jer s godinama svu tu krivnju više ne uspjevaju zadržati unutar sebe. Prebacivanje na druge je neka vrsta lijeka koji štiti doživljaj vlastite dobrote, jer ipak je puno lakše biti dobar u odnosu na one koji su «loši». Zato su ti loši u fokusu. Često ćete čuti kako govore nešto tipa: «Ljudi su pokvareni, sustav je grozan, bolovi u zglobovima su nepodnošljivi, suprug je katastrofa, sin je na njega, ali sve će to jednom doći na svoje… valjda. Što se može.»

Biti žrtva je velika, životna uloga. To je izuzetno rasprostranjen obrazac ponašanja. Prenosi se poput virusa, putuje kroz nesvjesne kanale psihe i hrani se kapacitetima za stvaranje zdravog, kvalitetnog života. Što je uloga žrtve duže hranjena, teže ju je iskorijeniti. Mnoge mlade žene se nađu u situaciji da previše udovoljavaju drugima, da u glavi stalno opravdavaju njihove postupke, da se troše i angažiraju oko odnosa nakon kojih se osjećaju iscijeđeno, povrijeđeno, iskorišteno ili jadno. To je početak.

Nakon više godina ovakve (auto)torture, nakon što shvate da se on (često je to suprug ili šef koji maltretira) neće samo tako promijeniti ili da svemirom ne vlada pravedan bog koji svakome dijeli po zasluzi, nastupa faza dubokog razočaranja. Tu počinje žaljenje. I tu vrlo često stradavaju djeca. Češće ženska nego muška, jer curice imaju veći «kapacitet za slušanje». Djete sluša majčine tegobe, želi pomoći, dijeli savjete, ali time samo prerano odrasta, bavi se problemima kojima nije doraslo i tako postaje dio majčine nesvjesne igre.

Često se to nastavlja godinama, točnije, generacijama. Curica odraste, postane djevojka, a zatim i žena. Ima li hrabrosti i samosvijesti, uskoro shvati da nije na ovom svijetu da podržava majčinu ulogu, pa odlučuje povući zdravu granicu, a ponekad se i sasvim udaljava od nje. Na žalost, to zna biti težak i bolan postupak. Tim više što je uloga žrtve zarazna, a klica putem koje se prenosi stanuje u mislima i prilično je opaka. Poznata je pod nazivom krivnja.

Kćer će trpjeti majčine jadikovke jer joj je «dužna», jer nije lijepo majci reći da je naporna, jer ispada da su joj važniji majčini osjećaji od njenih vlastitih. I tu se krug zatvara. Klica je uspješno prenesena, kćer je «dobra», stavlja drugog na prvo mjesto, trpi i sluša, tu je za majku, ali ne i za sebe. U toj samaritanskoj ulozi čak pronalazi neku snagu, osjeća se plemenito. Tu je za drugoga nauštrb sebe i to je nekako… uzvišeno.

Ovo je jedan prilično tvrdokoran obrazac. Naravno, nije isključivo ženski, tu i tamo se (mada puno rijeđe) njime zaraze i muškarci. Nerijetko cijela priča kreće iz situacija kada je osoba (već kao dijete) zaista i bila žrtva neke vrste emocionalnog ili fizičkog zlostavljanja. Uloga žrtve se kao obrazac ponašanja onda s vremenom nadogradi, uploada se kao koristan obrambeni mehanizam, a zapravo sadrži tvrdokoran virus zvan krivnja.

Djelotvoran sustav čišćenja od ove bolesti je osvještavanje samookrivljujućih misli i povlačenje zdravih granica unutar nezdravih odnosa. Djeluje polako i zahtjeva puno upornosti, ali je nužan za održavanje samopoštovanja i razvijanje kapaciteta za stvaranje života koji se ne zasniva na zakidanju, već na pronalaženju i izgradnji sebe i svojih snaga.

 

 

Tekst: Tomica Šćavina

Izvor: http://www.poticaj.net/?article=120