Otpor – kad um kaže DA, a podsvijest NE

piše Tomica Šćavina

piše Tomica Šćavina

Što više slušate glas otpora,

to on postaje snažniji.

 

Kako bi život bio jednostavan kad bi sve išlo glatko, kada bi svake večeri u svom dnevnom planeru mogli staviti upravo onoliko kvačica koliko ste imali i planiranih obaveza, kada ne bi bilo odugovlačenja, izbjegavanja i osjećaja težine koji vas čini tupima ili ukopanima u mjestu. Što je to? Što je ta unutarnja težina koja čovjeka sabotira u njegovim planovima?

Nema osobe koja povremeno nije, u manjoj ili većoj mjeri, osjetila otpor. Možda ste osjetili otpor prema obavljanju posla? Prema odlasku na obiteljski ručak? Prema završavanju fakulteta? Možda ste osjetili generalni otpor prema životu jer ´stalno nešto morate´? Ili ste osjetili otpor upravo prema onom što jako volite i želite – prema pisanju ili slikanju? Što ako ste osjetili otpor prema nečem što si nikako ne možete objasniti – recimo, prema odlasku na more? Kakvog to smisla ima? Tko bi se opirao užitku na plaži? Međutim, kada je otpor u pitanju, ništa nije čudno. To je sidro koje se može zakačiti za bilo što.

Otpor je vrlo snažna poruka iz podsvijesti. Ta poruka je vrlo jednostavna. Glasi: NE! Svjesno se želite pokrenuti u nekom smjeru, ali u sebi kao da imate neko drugo biće koje to ne želi. To ´drugo biće´ sazdano je od potisnutih osjećaja i čini se kao da ima svoju volju. I sve dok ne sagledate širu sliku i ne otkrijete što to ´drugo biće´ želi, ne može otkriti što vas drži u klinču otpora.

Evo primjera. Tea je dvanaest godina studirala stomatologiju i nikako joj nije bilo jasno zašto joj je tako teško učiti, zašto stalno sve odgađa za zadnji tren i zašto cijele dane provodi pred televizorom gledajući serije. ´To kao da je jače od mene´, bio je jedino objašnjenje koje joj je padalo na pamet, iako nije imala pojma što ´to´ zapravo jeste. Bila je fiksirana za učenje i mislila je da bi, kada bi završila fakultet, svi njeni problemi bili riješeni i nikako nije uspijevala sagledati širu sliku životne situacije u kojoj se našla. A šira slika je izgledala ovako: po završetku fakulteta, Tea je trebala početi raditi u ordinaciji svog oca s kojim je imala vrlo težak odnos. Otac je oduvijek bio vrlo nametljiv, kontrolirajući i od malena joj je ulijevao strah. Biti ´vječna studentica´ za Teu je bilo puno lakše nego ući u blisku suradnju s ocem i zato su njene emocije birale ostajanje na mjestu. Tu je bilo sigurnije.

Ili, da se vratim na pomalo neobičan primjer s početka – zašto bi neka žena, nazovimo je Renata, osjećala otpor prema odlasku na more? U podlozi može biti puno toga… Možda zato što je već godinama ljuta na muža koji jako voli more, pa mu se svojim nezadovoljstvom i otporom osvećuje? Možda ju je sram pokazati svoje tijelo jer je cijelu godinu pokušavala smršavjeti, a nije uspjela? Možda je na moru kao mala doživjela traumu – vidjela je prijateljicu kako se utapa? Dakle, prije svega, važno je sagledati širu priču.

Što više slušate glas otpora, to on postaje sve snažniji. Vjerojatno i sami znate koliko se teško natjerate napraviti nešto nakon što ste to dugo vremena odlagali. Svaki put kada poslušate otpor i ne napravite ono što ste odlučili napraviti, time na svoju unutarnju težinu dodajete još jedan kamenčić. Sljedeći put će biti još lakše odustati i još teže se pokrenuti. Naravno, velika je razlika u otporu koji možete osjetiti prema izvršavanju neke mrske dnevne obaveze i otporu koji možete osjetiti kada je u pitanju nešto od velike životne važnosti, kao što je na primjer Teino završavanje studija. Kada je veliki otpor u pitanju i kada vam taj otpor već duže vrijeme zagorčava život, onda je u podlozi i veliki emotivni problem, što je gotovo uvijek kamuflirano nečim banalnim – kao što je u Teinom primjeru bila fiksacija na učenje.

Snažan otpor je vrlo često vezan uz strogost prema sebi. To se može činiti paradoksalnim – kako netko tko stalno odlaže obaveze i izbjegava ih gledajući serije može biti strog prema sebi? Stvar je u tome da potreba za rigidnom kontrolom dovodi do suprotnog efekta, do otpuštanja uzdi iz ruku, do rasipanja plana ´u vjetar´. Možda vam je ova shema poznata: isplanirate sve do u detalje i vrlo ste entuzijastični dok gradite svoj savršeni plan, ali kada ga treba sprovesti u djelo, onda vas baš uhvati neka lijenost ili iskrsne nešto nepredvidivo, pa nešto odgodite i tako dalje, sve dok se plan koji je isprva izgledao kao čvrsti neboder ne pretvori u poluraspadnutu straćaru. Strogi red postaje raspušteni nered. A sve počinje s prvom nesavršenošću. Čim jedan detalj plana nije ostvaren u zadanom vremenu, taj detalj se, kao pahuljica snijega koja se kotrlja nizbrdo, pretvara u lavinu. Prva nesavršenost odmah baca sjenu na cijeli plan i strogi um odmah etiketira: ´nije dovoljno dobro´. A kad već na početku nije dovoljno dobro, onda se ne treba ni truditi. Već niste uspjeli.

Otkud tolika potreba za strogom strukturom? Vrlo često je u pozadini takvog psiho-emotivnog problema autoritaran roditelj koji je svojom agresivnošću ili pretjeranom kontrolom rušio djetetovu unutarnju snagu i tako mu onemogućavao razvoj njegovog vlastitog kontrolnog sustava. Kao što bi rekla poznata psihologinja Alice Miller: «Postupamo sa sobom kao odraslima onako kako su s nama postupali drugi kad smo bili mali». Dakle, ako nam je autoritarni otac nametao strogu kontrolu, ta stroga kontrola će nam se ´utisnuti u um´ i njome ćemo pokušavati krotiti sebe onako kako je nekada otac krotio nas.

Odrastanje s autoritarnim ocem (ili, rjeđe, majkom) vuče za sobom gomilu potisnutih osjećaja. Rigidan roditelj ne doživljava dječje emocije. Možda ih i vidi, ali ne suosjeća, pa zato dječje osjećaje gazi ili ignorira. Međutim, osjećaj ne može nestati. Kao i svaka druga energija u prirodi, kada se emociju na određeni način tretira, ona samo mijenja svoj oblik, prelazi u drugo ´agregatno stanje´.

U odrasloj dobi, više nema realne prijetnje. Nema autoritarnog roditelja koji će istući ili na neki drugi način kazniti ili ograničiti. I zbog toga potisnute emocije mogu isplivati na površinu i srušiti nametnutu strukturu… srušiti rigidnog oca koji se ´utisnuo u um´. Emocije su prejake da bi izdržale tu stegu i zato ruše stegu, ali ne direktno – rušeći stvarnog oca, već rušeći fiktivnog oca – onog koji se uselio u um. Na žalost, na kraju se sve svede na to da čovjek ruši samoga sebe. I ne zna da to radi samo zato što je tako naučio.

Otporu treba pristupiti na više nivoa: sagledavajući širu životnu priču, trenirajući se u poštivanju svojih svakodnevnih odluka i uzimajući u obzir potisnute osjećaje nastale tijekom odrastanja. Mada ga nikome nije drago susresti, otpor je veliki životni učitelj i u njemu se krije puno osjećaja koji, nakon što su oslobođeni, prelaze u puno ugodnije ´agregatno stanje´. Riječ emocija ima latinski korijen i u originalu znači pokrenuti (e-motion). Kada su vraćene u svoje izvorno stanje, emocije nisu krute, ne opiru se i ne zaustavljaju, već motiviraju, potiču na slobodan tijek, na kretanje.

Tekst napisala: Tomica Šćavina
Izvor: http://www.poticaj.net/?article=209