Tko je suradnik?

piše Natalie Luks

piše Natalie Luks

Većina poduzetnika smatra da oni stvaraju novac, a plaće zaposlenika im predstavljaju trošak. Takvi poduzetnici arogancijom opravdavaju i prikrivaju svoju nesigurnost i ovisnost. Međutim, poduzetnici su itekako svjesni da njihov profit ovisi o radnicima, ali to ne žele priznati.
Šteta, jer nisu svjesni da će im se virus posijanog nezadovoljstva, kad-tad vratiti kao bumerang, kroz ono što najmanje žele – financijsku propast. . . Nakon prošle kolumne, javio mi se prijatelj s komentarom da nisam dovoljno objasnila razliku između zaposlenika i poduzetnika, u situaciji kada rade isti posao.
Ponovno sam pročitala tekst i mislim da je zbrka nastala zbog identiteta, jer nisam precizno definirala riječi zaposlenik, poduzetnik i poslodavac. Iako vjerujem da sam uspjela prenijeti poruku o razlici između ovisničke i suradničke svijesti, i to upravo na primjeru ljudi koji rade isti posao (tv – novinari), odlučila sam opet pisati o suradnji, jer nema smisla pisati o načelu viška, što sam obećala, dok nije potpuno jasno tko stvara višak. Prvo ću definirati pojmove poduzetnik i zaposlenik.

Prema definiciji Hrvatskog enciklopedijskog rječnika „poduzetnik je pojedinac ili pravna osoba koja unosi inovacije ili unapređuje radni proces i preuzimanjem rizika nastoji ostvariti uspjeh na tržištu“, a zaposlenik (namještenik, djelatnik, radnik, službenik) je pojedinac „koji se nalazi u radnom odnosu“.
Poduzetnik može raditi samostalno, a može kao poslodavac zapošljavati djelatnike u radni odnos.

Svima je jasno da je vlasnik tvornice poduzetnik, ali je manje jasno da je poduzetnik i prodavač kokica na uglu ulice, jer i on samostalno izlazi na tržište i neposredno ostvaruje financijski uspjeh, za razliku od zaposlenika koji se na tržištu pojavljuju posredno, preko poslodavca.

Osnovna razlika između poduzetnika i zaposlenika je u tome tko kome (što) plaća. Poduzetnik financijski plaća zaposlenika. Primjere mogu nizati u nedogled. Primjerice, glumac koji prima plaću u matičnom kazalištu je zaposlenik, ali ako glumi u svom privatnom kazalištu je poduzetnik…

Interesantno je kako su neki političari okrenuli uloge, pa iako ih građani plaćaju, ponašaju se kao da oni plaćaju građane. Zato je novac odličan pokazatelj društvenih anomalija (to mu je jedna od uloga).

Mnogima se čini da je lakše raditi kod drugoga (biti zaposlenik), nego raditi za sebe (biti poduzetnik), jer ne vjeruju da sami mogu kreirati svoj proizvod i plasirati ga na tržištu. Zato je više zaposlenika nego poduzetnika.
To sam osobno iskusila kad sam svojoj najbližoj okolini „objavila“ da prestajem raditi kao savjetnica u Ministarstvu financija i postajem poduzetnica. Kolege i prijatelji su se čudili mojoj hrabrosti što napuštam siguran posao, radi „avanture“ za koju se nije znalo koliko će trajati, dok su neki moji rođaci i susjedi bili uvjereni da sam dobila otkaz, jer im nikako nije bilo jasno tko bi normalan napustio siguran posao. Tiho su suosjećali s mojim roditeljima. To je bilo prije šesnaest godina.

Danas sve više ljudi donosi takve odluke.
Međutim, bez obzira jeste li zaposlenik ili poduzetnik, jedino važno pitanje koje sami sebi trebate postaviti jest, jeste li zadovoljni sa svojom trenutnom poslovnom situacijom i svojim odabirom.
Većina nije.
Zaposlenici se tuže da su poslodavci bezobzirni jer se ne brinu o uvjetima rada i životnim okolnostima radnika (koga uzdržavaju, kolike su im rate kredita, jesu li zdravi) i da ih radno iskorištavaju, jer ih neadekvatno plaćaju, a poslodavci se pak tuže da im je teško naći pouzdanog i kvalitetnog radnika, koji bi radio „kao za sebe“. Nekako smo naviknuli da su zaposlenici nezadovoljni s poslodavcima, što svakodnevno pokazuju kroz prosvjede, obustave rada i slične aktivnosti s kojima žele izboriti bolje uvjete rada i veće plaće.
Međutim, i poduzetnici su nezadovoljni, ali to pokazuju na drugi način.
Znam poduzetnicu koja ima dobro razvijen posao u malom gradiću u unutrašnjosti Hrvatske, ali stalno ogovara svoje djelatnike, nema u njih povjerenja i nikako ne može shvatiti princip da ona privlači takve ljude. Nije joj jasno zašto su njeni djelatnici nezahvalni, kad im ona, u ova teška vremena, pravi uslugu time što ih zapošljava i osigurava im, po njenom mišljenju, dobre plaće. Zaključila je da je to zato što su ljudi u malom mjestu primitivni, jer samo gledaju tuđa posla, zavide boljima (njoj) i nisu zainteresirani za posao, kao ljudi u gradu. Stereotipi (ovaj je o provincijalcima, ali su najčešći o ženama, mladima, starima, strancima, etničkim skupinama…) služe poslodavcima da krivnju za svoju pohlepu prebace na zaposlenike i sve druge koji im na to ukazuju (u zadnje vrijeme su najžešći kritičari novinari), i da se ne moraju upitati: zašto se meni, u mome poslu i mome životu događaju ovakve situacije?

Ova poduzetnica, kao i većina poduzetnika, smatra da ona stvara novac, a plaće zaposlenika joj predstavljaju trošak (usput, nije dala plaće za zadnja tri mjeseca). Takvi poduzetnici arogancijom opravdavaju i prikrivaju svoju nesigurnost i ovisnost.
Neki dan mi je bilo zaista neugodno kad je novinar upitao poznatog poduzetnika kako se osjeća u svojoj jahti dok mu zaposlenici imaju ispodprosječnu plaću. Željela bih vjerovati da ga je to pitanje potaknulo na neka razmišljanja o sebi. Sve u svemu, u ovisničkoj strukturi zaposlenici žele sigurnu plaću, a poslodavci profit.

U prošloj kolumni to nisam tako eksplicitno rekla, pa se moglo shvatiti da su samo radnici financijski ovisni. Međutim, želim naglasiti da su poduzetnici itekako svjesni da njihov profit ovisi o radnicima, ali to ne žele priznati. Šteta, jer nisu svjesni da će im se virus posijanog nezadovoljstva, kad-tad vratiti kao bumerang, kroz ono što najmanje žele – financijsku propast.
Uživanje u osobnom standardu na račun nekorektne podjele ostvarene dobiti je poslovno samoubojstvo. Dobro bi bilo to što prije shvatiti.

Pa kako onda izaći iz ovisničke strukture i ostvariti suradničku svijest? Kao prvo, treba shvatiti da se suradnik ne postaje proglašenjem, nego promjenom motiva zbog kojeg radite, bez obzira jeste li zaposlenik ili poduzetnik. Kao drugo, to se ne može postići promjenom ponašanja. Potrebno je promijeniti fokus svijesti.
Suradnik je zaposlenik koji ima svijest o dobrobiti svoga rada.
Primjerice, ako je liječnik tada zna da njegov rad doprinosi zdravlju ljudi, arhitekt zna da pridonosi kvaliteti i kulturi življenja, knjigovođa zna da doprinosi poslovnom uspjehu, učitelj zna da doprinosi razvoju obrazovanja….
Suradnik zna da služi razvoju i napretku društva u cjelini.
Suradnik nudi svoju suradnju prema svojim kriterijima i uvjetima, a onaj tko je želi, prihvaća te uvjete.
Zato je svaki suradnik poduzetnik, jer sa svojim radom (svojim jedinstvenim proizvodom) slobodno izlazi na tržište. Poslodavac sa suradničkom svijesti tretira ulaganje u svoje zaposlenike kao ulaganje u svoju najbolju investiciju, koja mu dugoročno donosi najveću dobit, a ostvarenu dobit dijeli sa suradnicima, po principu pravednog udjela u radu.

Kad postignete suradničku svijest, više vam neće biti važno jeste li formalno zaposlenik ili poduzetnik, jer će vam motiv rada biti zadovoljstvo u radu, a ne novac.
To je uvjet koji omogućuje slobodan financijski tok.
Ne brinite jesu li ljudi s kojima poslujete u suradničkoj svijesti.
Važno je da ste vi u toj svijesti, jer ćete tada automatski biti usklađeni sa svima, kako i kada treba.

Iskustvo mi govori da su ljudi sa suradničkom svijesti uglavnom poduzetnici koji zapošljavaju suradnike, pri čemu svi uživaju u svom poslu i zadovoljni su sa svojim prihodima.
Svaki suradnik je poduzetnik, ali svaki poduzetnik nije suradnik.

 

U sljedećoj kolumni opisat ću načelo viška. .

Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti (uskoro izlazi iz tiska) Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr. Izvor: Monitor.hr