U potrazi za izgubljenom dobrotom

piše Tomica Šćavina

piše Tomica Šćavina

Suosjećanje s osobom koja je zbog naše dobrote od nas nešto dobila nam omogućuje da osjetimo taj dobitak.
Dali smo, a osjećamo se kao da smo dobili.

 

Riječ “dobrota” izgovaramo manje-više bez razmišljanja. To je riječ s kojom smo se upoznali vrlo rano, kada su roditelji od nas tražili da “budemo dobri” i kada smo slušali bajke u kojima se dobri junaci sukobljavaju sa zlim neprijateljima. Neki od nas su naučili da moraju biti dobri kako ne bi bili odbačeni i da dobrota podrazumijeva zanemarivanje sebe i preuzimanje odgovornosti za tuđe osjećaje.

Neki su naučili da “biti dobar” znači voditi računa o svojim obavezama, pomagati drugima i pri tom ne zaboraviti na sebe, a neki su naučili da nikada nisu dovoljno dobri i da se moraju dodvoravati kako ne bi ostali nevidljivi.

Kada za nekog kažemo da je dobar, većina nas osjeti jedan lijep osjećaj u prsima, kao da se dobrota iznutra i dobrota u drugima prepoznaju. Kada vjerujemo (i vidimo) da postoje dobri ljudi i kada iskazujemo svoju dobrotu, život je ljepši. Dobrota nas povezuje. Dobrota nas čini mekšima, čini nas ljudima.

Koliko god dobri bili dok smo bili djeca, svijet odraslih nas tjera da postanemo krući, sebičniji. Živimo u društvu u kojem najbolje prolaze oni koji se nameću, oni koji, često preko tuđih leđa, dolaze do svojih ciljeva, a ne oni koji vode računa o drugima i stavljaju njih na prvo mjesto. Svi smo sigurno više nego jednom osjetili kako je to biti prevaren – “uvalili” su nam neki loš proizvod, uvjerili nas da im treba novac za kruh, a onda kupili alkohol, ponudili smo nekome pomoć, da bi nam taj prevalio sav svoj posao, posudili smo novac nekome tko nam ga nikada nije vratio, sudjelovali smo u humanitarnoj akciji za koju se ispostavilo da je prijevara, ispunjavali smo želje partneru koji nije vodio računa o nama, plaćali smo porez, a onda otkrili da su se vodeći političari od tog novca bogatili. Svi znamo kako je to osjećati se naivno, glupo, prevareno. I logično je da ćemo se nakon takvih iskustava zatvoriti. Međutim, ta zatvorenost ne predstavlja sigurnu zonu ugode, nego upravo suprotno – osiromašuje nam život i čini nas da se, skriveni od svijeta, osjećamo izolirano i loše.

Istina je, ima puno ljudi koji iskorištavaju dobrotu. Ima onih koji iskorištavaju materijalno, a ima i onih koji u dobroti vide slabost, pa ih nečija dobrota ne inspirira da uzvrate svojom dobrotom, već upravo suprotno – gotovo instinktivno ih navodi da zadominiraju, da kontroliraju, da iskoriste tuđu otvorenost u dobroti kako bi se postavili “iznad”. Ima i onih kojima je dobrota prvenstveno laž koju treba razotkriti, uništiti, uvjeriti u suprotno. Takvi su u osnovi zavidni na dobroti, jer im je taj dobar osjećaj koji dobrota donosi sasvim nedostupan. Uz sve to, društvo nam stvara iluziju da životno zadovoljstvo ne izvire iz kvalitete odnosa sa samim sobom i kvalitete povezanosti s ljudima, nego iz postignuća i posjedovanja.

Većina nas u tridesetima na svojoj koži nauči da se “stvaran svijet” itekako razlikuje od onog svijeta kojeg smo vidjeli kao djeca. I zato se moramo mijenjati. Ne možemo ostati u naivnim, dječjim uvjerenjima da je svijet bolji nego što jeste ili da su ljudi bolji nego što jesu, jer ćemo se suočiti s problemom preživljavanja – nije zgodno biti srna među hijenama. A opet, nakon što se osjetimo više puta povrijeđenima, ne možemo ni ostati zabarikadirani obranama jer to vodi u nezadovoljstvo i mrtvilo. Malo po malo, moramo smoći hrabrosti i ponovo se izložiti, ali samo onim ljudima za koje procijenimo da se s njima, u dobroti, možemo “susresti”.

“Susret u dobroti” možemo nazvati i “dodir ljudskosti”. Svi koji su ga osjetili znaju što to znači – nema kalkulacije, nema dodvoravanja, nema kupovine dobre slike o sebi. Što ne znači da su sve ove druge karakteristike obilježja loših ljudi, nego da je “susret u dobroti” na žalost rijetkost, jer smo od malena trenirani da je dobrota “nešto”, a ne da smo dobrota “mi”.

Kada je dobrota “nešto” onda je (podsvjesno ili svjesno) koristimo kako bismo dobili nešto zauzvrat, kako bi nas netko volio, kako bismo pred samima sobom održali sliku da smo dobri. Kada je dobrota “nešto” s čim možemo baratati, onda možemo napraviti “sve kako treba” i na kraju ostati razočarani, jer je dobar osjećaj izostao. Uzmimo primjer majke koja “sve radi za djecu” i na kraju se osjeća istrošeno i upada u ulogu žrtve. A opet, s druge strane, imamo majke kojima posvećenost djeci prvenstveno predstavlja ispunjenje. Naravno, realnost je uvijek negdje između – majčinstvo i iscrpljuje i ispunjava – ali, postoji puno žena koje baš kroz majčinsku ulogu uđu u ulogu žrtve i tu se, na žalost, usidre.

Kada na prvo mjesto stavljamo drugoga (primjerice, dijete), a u sebi smo i dalje egocentrični, pa nam je u prvom planu ono što gubimo, što “žrtvujemo” za njega, onda dolazi do veličanja svoje patnje, svog gubitka, svoje zakinutosti. Unutar sebe izdižemo ono mrtvo (žrtvovano) i samim time se u ulozi žrtve iznutra osjećamo mrtvima, bez obzira koliko nam se okolina divila radi naše dobrote.

S druge strane, ako u svojoj požrtvovnosti nismo egocentrični, nego smo orijentirani na drugoga, onda možemo osjetiti ispunjenje i dobar osjećaj, jer osjećamo ono što je drugi dobio. Suosjećanje s osobom koja je zbog naše dobrote od nas nešto dobila nam omogućuje da osjetimo taj dobitak. Dali smo, a osjećamo se kao da smo dobili. I jesmo dobili – dobili smo dobar osjećaj koji sami od sebe ne bismo mogli proizvesti.

Često od starijih čujemo kako je prije bilo drugačije – kako su ljudi jedni drugima puno više pomagali, kako je bilo više dobrote. Ako zanemarimo činjenicu da je ljudima u trećoj životnoj dobi percepcija malo promijenjena time što im je život u mladosti bio perspektivniji (pa im se samim time čini i da je i sve ostalo bilo bolje) ostaje nam suočavanje s današnjim društvom u kojem se veličaju vrijednosti koje ne pogoduju širenju dobrote. Živimo u kulturi u kojoj se veliča individualizam, isticanje sebe i izgradnja savršene slike sebe. Američki povjesničar i kritičar društva Christopher Lasch je ovu pojavu nazvao “narcističkom kulturom”. U takvoj kulturi nisu važni odnosi. Važan je pojedinac i važni su gledatelji koji će tom pojedincu potvrditi njegovu sliku važnosti, vrijednosti, ljepote, uspjeha. Društvo odgaja pojedince koji nisu svjesni da mu trebaju drugi kako bi vidio, upoznao, doživio sebe, kako bi živio kvalitetan život kroz kvalitetne odnose.

U takvom društvu, lako je zanemariti činjenicu da jedni druge trebamo. Ne trebamo se samo kako bismo koristili jedni drugima, kako bi poštar raznosio poštu, slastičar pekao kolače, a učitelj predavao u školi. Trebamo se i zato kako bismo kroz odnose spoznavali sebe i kako bi spoznavanje sebe podizalo kvalitetu naših odnosa. Trebamo se emotivno, mentalno, tjelesno – trebamo se na svim nivoima. To ne znači ovisnost, već svjesnost o važnosti povezanosti. A iz te svjesnosti izvire i poštovanje. Ako smo svjesni da smo si međusobno važni i potrebni, onda ćemo se međusobno i poštivati kako bismo tu povezanost njegovali. Naravno, to nije ni moguće ni potrebno ostvarivati sa svima, ali je važno njegovati tu ideju, taj ideal ljudskosti kako bismo svoje važne odnose vodili (i kako bismo u tim odnosima bili vođeni) prema lakšem i ispunjenijem suživotu u kojem su “susreti u dobroti” svakodnevnica.

Tekst napisala: Tomica Šćavina

Izvor: http://www.poticaj.net/?section=29

Oglasi