Konzerviranje samoniklog bilja

Ubrano bilje u svježem stanju, ima vrlo kratak rok uporabe. Upravo stoga osmišljeni su načini čuvanja, tj. konzerviranja bilja kako bi se ono moglo upotrijebiti i dugo nakon branja. Najčešće se radi o sušenju biljnog materijala i izradi tinktura ili macerata.

SUŠENJE

Sušenje je najpoznatiji način čuvanja bilja u dužem periodu. Glavni uzročnik kvarenja ubranog bilja je voda pa je njeno uklanjanje jedan od najučinkovitijih načina očuvanja bilja i njegovih aktivnih sastojaka. Bilje se suši prirodnim i umjetnim putem. Pod prirodnim podrazumijevamo sušenje u hladu i na suncu.

Sušenje u hladu
Zahtjeva suh, prozračan i čist prostor zaklonjen od direktnog sunca. Najčešće su to tavani ili druge prostorije
prenamijenjene za tu svrhu. Sušiti se može i pod nadstrešnicama i na balkonima zaštićenima od padalina i
direktnog sunca, ali veliki nedostatak je izloženost insektima, nametnicima i drugim negativnim vanjskim utjecajima.

Sušenje na suncu

Prihvatljivo je kod bilja ili plodova kod kojih sunce ne će utjecati na boju ili kvalitetu aktivnih sastojaka.

Umjetno sušenje
Radi se o procesu isušivanja u kontroliranim uvjetima uz pomoć posebnih izvora topline. U ostatku udžbenika kod svake biljke zasebno će se navoditi savjet o načinu sušenja jer pojedini dijelovi biljke suše se po zasebnim pravilima.

Cvijet
Opće pravilo za cvijeće je brzo sušenje u tankom sloju, u hladu, na suhom i prozračnom mjestu. Bitno je što više sačuva prirodnu boju i oblik nakon sušenja. Neki cvjetovi su osjetljiviji od drugih i treba ima posebna
pažnja (bazga, divizma…). Ako se pak suši na umjetnoj toplini temperatura ne bi smjela prijeći 35-40°C.

List
Slično kao i kod cvijeta, list je najbolje sušiti u tankom sloju, u hladu, na suhom i prozračnom mjestu. List se suši nešto sporije od cvijeta. Nekad je dobro ukloniti deblje peteljke koje mogu sadržavati dovoljnu količinu vlage koja bi mogla ugroziti ili usporiti tijek sušenja. List je potpuno suh tek kada je i peteljka suha i lomljiva.

Zelen
Nadzemni dio stabljike suši se po istom pravilu kao cvijet i list. Neko bilje s dugačkim stabljikama moguće je vezati u stručke pri kraju stabljike i zakačiti na suho i prozračno mjesto. Moramo pripaziti i ne raditi prevelike stručke kako bi se bilje što ravnomjernije osušilo.

Kora
Kora se može sušiti u hladu, ali i na umjetnoj toplini ili čak na suncu. U svakom slučaju ne bi trebalo biti problema jer kora nije jako osjetljiva pri sušenju. Može se sušiti na umjetnoj toplini, na temperaturi i do 100°C.

Korijen, podanak i gomolj
Kako bi se što lakše osušili deblji primjerci, režu se tanji dijelovi po dužini ili na ploške. Svi podzemni dijelovi mogu se sušiti i na suncu i u sušari. Obzirom da se podzemni dijelovi skupljaju u pravilu u proljeće i jesen, često vremenske prilike nisu takve da bi se moglo pravilno sušiti na suncu. Zbog toga je najsigurniji način sušenja sušara ili improvizirano sušenje iznad peći. U svakom slučaju temperatura ne bi smjela prijeći
60 – 70°C. Pri umjetnom sušenju podzemnih dijelova najbolje je postepeno podizati temperaturu procesa sušenja kako se ne bi stvorila kora koja bi usporavala sušenje unutarnjeg dijela. Pravilno osušeni korijen, podanak ili gomolj mora biti krt i lomljiv. Osobito moramo biti oprezni u sušenju unutrašnjosti jer će vlaga ubrzo uništiti ostatak berbe.

Plod
Plodovi se najčešće suše na umjetnoj toplini. To najčešće uvjetuje vrijeme branja ploda, ali i velik udio vode i šećera koji bi pri sporom sušenju vrlo brzo započeli proces truljenja ili fermentacije. Izuzetak su plodovi s eteričnim uljima (borovica) koji se moraju sušiti u hladu, na suhom i prozračnom mjestu. Isto kao i kod sušenja podzemnih dijelova biljke, većinu plodova potrebno je sušiti na temperaturi do oko 60°C. Isto tako potrebno je postupno povećavati temperaturu zbog sprječavanja stvaranja vanjske kore.

Sjeme
Sjeme se suši u tankim slojevima u hladu, na suhom i prozračnom mjestu. Dobro je sušiti na podlozi koja će upiti višak vlage, poput papira ili prirodne tkanine. Po potrebi dosušuje se na umjetnoj toplini u sušari ili iznad peći na niskim temperaturama.

IZRADA TINKTURA I MACERATA

Tinkture su alkoholni ekstrakti koji se dobiju kad se bilje određeno vrijeme namače u alkoholu kako bi se iz njega izvukli i sačuvali aktivni sastojci. Postoje razni pristupi izradi tinktura. Neke tinkture rade se u 40 do 96 postotnom alkoholu ili u mješavini s vodom najčešće u omjeru 60% alkohola prema 40% vode. Često se tinktura radi s rakijom, najčešće s votkom, najpopularnija je zbog neutralne boje i mirisa (oko 40% alkohola).
Natopljeno bilje u alkoholu se drži od jednog tjedna do jednog mjeseca, ovisno o bilju i alkoholu. Nakon toga se procijedi i stavlja u bočice ili staklenke te čuva na tamnom mjestu. Upotrebljava se u kapima prema uputi za pojedino bilje, a dodaje se u vodu, čaj ili šećer.

Macerati (macerare, lat. – namočiti umekšati) se dobiju kad se bilje određeno vrijeme, bez zagrijavanja, namače u otapalu poput vode ili biljnog ulja kako bismo iz njega izvukli aktivne sastojke te ih sačuvali i pripremili za upotrebu. Najčešće se macerati rade ostavljanjem izabranog bilja u maslinovom ili bademovom ulju. Izbor otapala i vrijeme namakanja, od nekoliko sati do nekoliko tjedana, ovise o vrsti i dijelovima bilja. Namakanje se uglavnom obavlja na sobnoj temperaturi, ali pobornici uljnog maceriranja na suncu ili na toplom mjestu, skreću pozornost na kvalitetu ulja. Moramo imati na umu da ulje ne bi smjelo užegnuti jer
će tako postati štetno i neugodno za uporabu.

Izvor: Žilić, I. (2014): Udžbenik za sakupljanje samoniklog bilja. Poljoprivredna zadruga Glinska Banovina; str. 31-34

Oglasi