Pitanje “Tko sam ja?”

Piše Martina Aničić

Piše Martina Aničić

Jedno od onih velikih pitanja koje si postavimo u životu. Često nakon neke krize koju smo proživjeli i gdje nam se mnogo toga poznatog ili onog što smo izgradili srušilo. To je ono kada kažemo „čitav svijet mi se srušio“. Zaista je takav osjećaj. Kao da više nemamo obrazac po kojem djelujemo. Sve ono što smo mislili da jesmo i da smo ovakvi ili onakvi više ne vrijedi i što sada? Osjećamo se da smo nigdje. Osjećamo se izgubljeno.

Prvo, to je vjerojatno nešto najljepše što nam se može dogoditi, iako to još ne shvaćamo. Iako je zastrašujuće, upravo smo kročili u neku potpuno novu fazu otkrivanja svojeg bića, koje je puno više od onoga što smo mislili i upravo zato nam se i događaju situacije u životu kada nam se naš unutarnji, a često i vanjski svijet uruši. Uglavnom su nam i potrebni izvanjski okidači kako bi u nama izazvali unutarnju promjenu, iako je i to došlo iz nutarnjeg, onog nesvjesnog.

Možemo se ponovno osjećati kao nekakav tinejdžer koji pokušava shvatiti tko je i pronaći svoje mjesto u svijetu, shvatiti što voli, što želi. Svakako nije lak zadatak. Često tada počnemo i čitati razne knjige koje nude nekakve smjernice o životu, ljudskoj psihologiji, emocijama, duhu i sl. Sve je to u redu i služi svojoj svrsi. Mnoge od njih nam i ukažu na štošta i doživimo i one „aha“ trenutke.

Sve te riječi s kojima opisujemo sebe i jedni druge nam služe da se lakše orijentiramo, da naš um može shvatiti neke stvari o sebi i o drugima i o svijetu. Tako svi i dobijemo nekakve etikete što se kaže, preuzimamo ih kao svoje iako nas uopće ne odražavaju možda u tom trenutku i zato se i uruše kad tad. Odslužile su svoju svrhu. Uvidjeli smo da živjeti što se kaže, pod maskom, nema smisla, spoznali smo i taj dio života i sada krećemo na drukčije putovanje. Ono  lakše, jednostavnije, fluentnije, slobodnije. Ipak, ono nije ništa više vrijedno od onog prije proživljenog, samo drugačije, da ne bi otišli u poricanje. Često se znamo odvojiti onda, jer je ovo sada nešto “bolje”.

Često kažemo „e ovo sam sada ja“, ali bili smo mi i ono prije. Jedan od naših aspekata. Iskustvo jednog dijela Sebe. Kada shvatimo da smo i ono bili mi,  uvidimo koliko smo samo slojeviti, stupimo u spoznavanje multidimenzionalnosti. Naše ja se ne može definirati niti jednom riječi, niti ga ikako možemo staviti u nekakve okvire i opise. Možemo se poslužiti riječima u određenom trenutku da bi se opisali, ali već u slijedećem te riječi ne moraju biti dio naše istine, jer sve je u konstantnoj promjeni. Poimati sebe van svih okvira, kao vječito evoluirajuće biće je možda i najbolji „okvir“ koji možemo imati.

Onog trena kada shvatimo da svoje „ja“ trebamo osjetiti unutar Sebe, a ne ga tražiti umom i u nečem izvanjskom, u knjigama i u drugim ljudima, smo zaista spremni spoznati svu našu veličinu. U početku toliki osjećaj slobode koji se javi je zastrašujuć i um je onaj koji to mora pojmiti, jer on nije onaj koji nam daje taj osjećaj „sebe“ ili vlastitog postojanja, ali dimenzija osjećaja jest. Prihvaćanjem svih svojih dijelova možemo uroniti u beskonačnost Sebe.

Stupiti u osjećaj vlastite slojevitosti i neograničenosti nam ustvari onemogućava da se poistovjećujemo s bilo kakvom etiketom. Osjećamo se kao Sve. Kao da smo istovremeno početak i kraj svega. Kako onda odgovoriti na pitanje tko sam ja? Valjda upravo tako. Ja sam Sve.

 

Autor: Martina Aničić

Slika: Martina Aničić

Oglasi