Intimnost-temelj kvalitetnog odnosa

Z5C_intimnostDa bismo doista iskusili intimnost s partnerom, moramo biti spremni potpuno se razotkriti i na svjetlo dana iznijeti boli koje bismo najradije skrili i od samih sebe. Pristanemo li na taj rizik, to je prilika da osvijestimo davno nastale povrede i iscijelimo se uz partnerovu podršku. U protivnom, možemo zajedno provesti cijeli život, a ipak ostati potpuni stranci.

 

 

Intimnost je emocionalna kategorija

Svaki čovjek u interakciji s drugom osobom želi iskusiti ugodu i zadovoljstvo i to je jedan od važnih razloga zašto ulazimo u odnose. Da bismo iskusili ugodu, moramo biti u stanju s partnerom podijeliti svoju nutrinu, onakvu kakva jest, bez uljepšavanja. No otkrivanje nutrine može biti bolno i zato smo je kroz život na razne načine naučili skrivati. Zbog toga trpe naši odnosi, ali i cijelo naše biće.

Intimnost najčešće vezujemo uz seksualni kontakt, no ona je, prije svega, emocionalna kategorija jer ako se nekome nismo u stanju emocionalno otvoriti, ne možemo u pravom smislu biti ni tjelesno bliski. Tek kada od partnera ništa ne skrivamo te smo u emocionalnom smislu spremni ispred njega stati potpuno goli, moći ćemo se i u tjelesnom kontaktu s njime potpuno opustiti te u pravom smislu uživati.

I doista, kod emocionalno zrelih ljudi, koji su se suočili sa svojim strahovima, odnosi s vremenom postaju sve dublji i prisniji. Oni ne gube na svježini te, suprotno uvriježenom mišljenju, s vremenom i njihov seksualni život postaje sve bolji i kvalitetniji.

Rizik otvaranja

No da bismo s partnerom mogli graditi takav odnos, moramo s njime biti iskreni od samoga početka. Trebamo biti spremni izložiti se riziku i otvoriti se, čak i ako to implicira mogućnost da ćemo biti povrijeđeni (ili da se možda nećemo svidjeti partneru takvi kakvi jesmo te da se odnos zbog toga neće ni nastaviti). Mnogi ljudi to nisu u stanju ili pak pod svaku cijenu žele ući u odnos pa već na početku puno toga prešućuju ili ga svjesno započinju lažima.

Takvi se ljudi, bez obzira na to koliko godina provedu zajedno, nikad istinski ne upoznaju. U njihovom odnosu nema topline i bliskosti, nema iskrene i otvorene komunikacije, nego se odnos, u najboljem slučaju, svodi na dogovaranje o organizaciji života i ispunjavanju svako­dnevnih obaveza.

Podsvjesne emocionalne potrebe

Pa ipak, ni početna iskrenost nije uvijek garancija da će dvoje ljudi s vremenom uspjeti izgraditi blizak i intiman odnos temeljen na povjerenju. Jer koji ćemo dio sebe na početku pokazati partneru ovisi o okolnostima pod kojima odnos započinjemo, o onome što nam se u tome trenutku nalazi u svjesnom fokusu te koji smo dio sebe voljni dopustiti drugoj strani da dotakne, a to je često tek mali dio nas.

Tako, na primjer, ako smo tek nedavno izašli iz braka u kojemu smo se osjećali sputani i neslobodni, vjerojatno ćemo imati jaku potrebu naglašavati koliko nam je sloboda u odnosima bitna te kako smo je i sami voljni dati partneru. Ako je taj mali dio nas bitan i partneru, stvorit će se iluzija da smo slični te da jedno drugo poznajemo u dušu.

No ono što nas je privuklo drugoj osobi nisu naše osviještene sličnosti, nego naše podsvjesne emocionalne potrebe (koje su nerijetko u nesuglasju s onime što svjesno želimo). Te se potrebe temelje na povrijeđenostima nastalim u našem najranijem djetinjstvu, u vrijeme kada kroz njih nismo mogli svjesno proći, stoga su i ostale potisnute. Kao takve, one su utkane u naš emocionalni identitet – bazu naše osobnosti, koja je i zaslužna za iskustva kroz koja ćemo u životu prolaziti.

Dijelovi duše vraćaju se cjelini

Ako smo, na primjer, kao dijete iskusili neku vrstu napuštenosti, posebno od roditelja suprotnog spola, ako on nije bio prisutan kad smo ga trebali ili se na njega iz drugog razloga nismo mogli osloniti, i sami ćemo u svoje odnose ulaziti sa strahom od napuštanja, no vjerojatno ćemo izabrati partnera, koji je, slično kao naš roditelj, neodgovoran, koji se plaši vezivanja ili je fizički često odsutan. Takve situacije, slične onima u kojima se povređivanje dogodilo, daju nam mogućnost da svjesnim prolaskom kroz njih razriješimo ono za što u djetinjstvu nismo imali kapaciteta i tako omogućimo svome biću da se iscijeli.

Naime, mi smo, na dubljoj razini, u stalnom traženju upravo onakvih iskustava koja su nam potrebna da bismo se iscijelili, a to je moguće ostvariti jedino ponovnim prolaskom kroz iskustva koja su u energetskom smislu slična onima u kojima se dogodilo povređivanje u djetinjstvu. Iscjeljivanjem se dijelovi naše duše, izgubljeni u takvim povrijeđenostima, vraćaju cjelini, a slična se iskustva u našem emocionalnom životu više ne ponavljaju.

Nitko nas ne može tako duboko taknuti kao partner

U duhovnom smislu, iscjeljivanje i jest temeljna funkcija emocionalnih odnosa jer nijedna osoba nije u stanju u nama izazvati tako duboku emocionalnu reakciju kao naš emocionalni partner. Nitko kao on nas ne može tako duboko dotaknuti, niti iz nas izvući toliko ljutnje, tuge ili radosti, zbog čega je on ne samo zrcalo naše nutrine nego (ako mu dopustimo) i naš najveći učitelj i iscjelitelj.

On nam ukazuje na dijelove naše osobnosti za koje nismo ni znali da postoje. Što smo se u stanju više otvoriti, to će nas partner dotaknuti na dubljem nivou, moći će iz nas izvući dublje povrijeđenosti te nam i omogućiti iscjeljenje na dubljoj razini.

Trnovit put do intimnosti

Pa ipak, dopustiti nekome da dotakne našu intimu nije tako jednostavno. Intuitivno, svi znamo da nam otvaranje može donijeti vrlo mnogo boli, posebno ako je naše djetinjstvo, u vrijeme kada se formirao naš emocionalni identitet, bilo prožeto mnogim emocionalnim ranama. Štoviše, dokle god u sebi nosimo teret povrijeđenosti, otvaranjem ćemo ponovo iskusiti bol. Ako se ogolimo pred partnerom, to je kao da sa sebe skinemo plašt koji nas je koliko-toliko štitio od daljnjeg povređivanja.

To je kao da ispred njega podastiremo svoje najdublje rane, dopuštajući mu da nas dotakne baš ondje gdje najviše boli. Na razini duše, svaki se čovjek želi iscijeliti, no nitko ne želi iskusiti bol i zato ćemo podsvjesno učiniti sve da se to ponovo ne bi dogodilo. Upravo zbog toga, kod velikog broja ljudi, unatoč svjesnoj želji da svoj odnos izgrade na iskrenosti, nakon početne zaljubljenosti on nikad ne evoluira u nešto dublje.

Većina ljudi nikad u svom odnosu ne uspije izgraditi pravu intimnost. Upravo suprotno, s godinama se odnos često svede na pokušaje obaju partnera da prikriju svoju nutrinu i zaštite se od evociranja potisnutih emocija.

Konflikti su prilika za učenje i rast

No, paradoksalno, taj pokušaj da zaštitimo svoju intimu neće nas zaštititi od boli, nego će nas samo spriječiti da se po toj osnovi iscijelimo. Osim toga, manjak intimnosti neće spriječiti ni konflikte u odnosu. Najveći konflikti i nastaju upravo zato što se dvoje ljudi nedovoljno poznaju. Kada ne poznajemo partnera, ne možemo razumjeti ni poziciju iz koje djeluje te smo uvjereni da je njegovo ponašanje usmjereno protiv nas, a ne na to da zaštiti samog sebe.

Nerazumijevanje pozicije iz koje druga osoba djeluje vodi k cijelom nizu optuživanja, upiranja prstom i prebacivanja odgovornosti, pri čemu oba partnera gube. Konflikti su, također, prilika za učenje i rast, za poboljšanje odnosa i za transformaciju naše nutrine. Ako oba partnera na ovaj način pristupaju odnosu, ako su voljni slušati i prihvatiti mišljenje druge strane, netoleranciju i napetost postupno će zamijeniti razumijevanje i empatija, a to je dobar put do izgradnje intimnosti.

Oboje smo u pravu

Dr. Harville Hendrix, otac terapije Imago, koja je namijenjena parovima, u svojoj knjizi Kako dobiti ljubav koju želite opisuje situaciju u kojoj dvoje ljudi slušajući istu dionicu klasične glazbe isprva čuju potpuno različite stvari. Dok suprug čuje nježne zvukove violine koji ga asociraju na miran, beskrajan ocean, njegova supruga zvukove violine doživljava burno, što u njenoj glavi stvara sliku olujnih oblaka i tmurnog neba. Na početku i jedan i drugi partner odbacuju ono što druga strana čuje i vidi, no kada se uz podršku terapeuta koncentriraju da u istoj dionici zapaze ono što je zapazila druga strana, shvaćaju da su oboje u pravu.

Tek uz jasno izražavanje vlastitih stavova i osjećaja, uvažavanje stavova i osjećaja partnera, ali i sposobnost da u partneru, umjesto neprijatelja, vidimo svoga duhovnog učitelja možemo rasti kao duhovna bića te svoj odnos učiniti boljim, smislenijim i intimnijim.

Gledajući partnera, gledamo sebe

Upravo u tome i pomaže terapija Imago koja je u posljednjih nekoliko desetljeća mnogima pomogla da gledajući partnera, vide sebe i tako ne samo razriješe krizu u odnosu nego i da u odnosu izgrade nježno prijateljstvo. Osim kognitivno-bihevioralnog pristupa usmjerenog na promjenu mentalnih i obrazaca ponašanja parova, ova metoda obuhvaća i rad na njihovu podsvjesnom prostoru, dodajući svemu duhovnu komponentu, čime se u radu postižu izvrsni rezultati.

Od osamdesetih godina u izgradnji boljeg i bliskijeg odnosa među parovima učinkovitom se pokazala i EFT tehnika za parove, koja je usmjerena na transformaciju neželjenih emocija. No da bi se transformacija dogodila, prvo je potrebno doći do neželjene emocije. Kada partneri jedno drugome izvuku određenu emocionalnu reakciju, kao što su ljutnja, bijes, tuga i sl. (koje nisu ništa drugo nego odražavanje nezadovoljenih potreba), terapeut je dodatno stimulira dodirivanjem određenih točaka na tijelu, gdje su emocije zabilježene.

Spremnost obiju strana na promjene

Na taj način on prodire još dublje do neželjene emocije, izvlači je na površinu te potiče čišćenje toksične energije iz tijela koju je emocija stvorila. Kada se toksična energija pročisti, korisnik osjeća olakšanje te je u stanju iskusiti mir, ljubav i radost, a to su naša prirodna stanja. Iz tih prirodnih pozicija on tada pristupa partneru te je svoj odnos u stanju sagledati u posve drugačijem svjetlu.

Ostati i više se truditi ili otići?

No ponekad se, unatoč našim svjesnim naporima da s partnerom izgradimo bolji i intimniji odnos, to neće događati. Procijeniti je li bolje ostati u odnosu i još više se truditi ili je bolje iz njega otići, nešto je što je većini ljudi najteže. Vrlo često i ostajemo i odlazimo iz potpuno pogrešnih razloga: ostajemo jer se bojimo biti sami ili pak odlazimo jer se u postojećem odnosu bojimo ući dublje, kako i u njemu ne bismo bili još više povrijeđeni. No tada iste povrijeđenosti unosimo u novi odnos ili pak uopće ne ulazimo u nove odnose.

Ponekad će, nakon niza neuspješnih odnosa, doista biti potrebno proći i period samovanja, ne bismo li tijekom tog vremena mogli objektivno sagledati svoje emocije, svoj život te svoje uspone i padove u odnosima. No to ne bi trebala biti naša trajna odluka ili trajna životna pozicija jer nismo stvoreni da budemo sami. Kako je i H. Hendrix rekao: iz odnosa se rađamo, u odnosima bivamo povrijeđeni te se u njima možemo nanovo i iscijeliti.

Autorica teksta je Egli Ilić, Life Coach, više o njezinom radu saznajte ovdje.

 

Izvor: funkymem.com

Oglasi