Kakvi su tvoji koraci? Dižeš li se ako padneš?

Piše: Iva Solarević Jeličić

Piše: Iva Solarević Jeličić

Od kada se rodimo počinjemo savladavati prve korake. Pužemo, dižemo se, padamo i tako dok ne prohodamo. Padne li djetetu ikada na pamet prestati pokušavati dići se na noge i prohodati? Dijete ne brine o tome kako izgleda njegovo puzanje, koračanje i padanje. Ide dalje. Znate li osobu koja je odrasla i zdrava, a i dalje hoda četveronoške, ide na posao četveronoške, ide u šetnju četveronoške? Mislim da ne.

Povremeno svi “zapužemo” životom, jer ne postoji osoba koja ne proživi teške trenutke (nazovimo ih izazovnim trenucima) ili nije bila u trenutku umorna od života. Međutim postoji razlika između onih koji ostanu puzati i onih koji se dižu.

Mi cijeli život učimo hodati, prvo u fizičkom smislu, a onda u smislu toga da učimo kako se kretati kroz život. Kao djeca čak smo i plakali kada bi pali, imali modrice i ogrebotine, ali opet smo se digli i nismo odustali sve dok nismo čvrsto stali na svoje noge. Netko je naučio brže, netko sporije, ali to zapravo nije niti bitno.

Zašto onda kada nas neka situacija u životu baci na koljena pomišljamo više ne ustati?
Dok smo padali “ko’ kruške” tijekom učenja hodanja, nismo se zapitali “Zašto baš ja? Zašto se to baš meni događa? Zašto baš ja padam?”. Međutim kada nas životna situacija baci na koljena, onda se vrlo često to pitamo; “Zašto baš ja?”. Eto zato što se to događa svima u nekom obliku tijekom života i zato što je to izazov koji možemo savladati, iz njega učiti i narasti kao osobe. Biti jači, spretniji, svjesniji, bolji, nadvladati bol, upoznati ljubav, otvoriti se za život ili razviti neku novu kvalitetu koju možda nismo mogli razviti na drugačiji način.

I tako koračamo kroz život, istražujemo i hrabro prolazimo kroz nepoznato. Rastemo i počinjemo drugačije vidjeti ljude, sebe, okolnosti, život.

Mi smo stvoreni za to da se dižemo i koračamo naprijed. Ponekada se dogodi da stanemo i odmorimo, ali opet idemo dalje, jer jedino to je život. Stajanje na jednom mjestu ne donosi radost i ubija život. Možda donese privremeno zadovoljstvo, ali ne i ispunjenje.

Stoga kada smo na koljenima, duboko udahnemo, prihvatimo da smo dolje, ali se ne predajemo. Brišemo prašinu s koljena, koračamo i rastemo dalje. I svaki puta kada se dignemo i nastavimo hodati jači smo. Ponekada to tako ne izgleda, ali kroz neko vrijeme koračajući s vjerom i nadom, doći ćemo do točke mira, snage i ljubavi. Do točke gdje ćemo zahvaliti na tim iskustvima i shvatiti što su nam donijela.

Samo moramo biti spremni mijenjati se, biti svjesni i aktivni sudionici vlastitog života.

Gdje god da jesi, tko god da jesi, koračaj dalje, uči iz svojih padova i nastavi svoj put!

Tekst: Iva Solarević Jeličić

http://www.ordinacija.hr/budi-sretan/kolumna/koraci-zivota/