O ovisnosti

anthony de mello

anthony de mello

… Ali upravo o tome su nam u prošlosti govorili svi mistici. Ne kažem da “pripadajuće” – uvjetovani “ja” – više neće upadati u uobičajene obrasce jer smo tako bili uvjetovani. Ali iz toga proizlazi ovo pitanje: mogu li zamisliti život u kojem bih bio potpuno sam tako da ni o kome ne ovisim?

Svi mi ovisni smo jedni o drugima zbog mnogo čega, zar ne? Ovisimo o mesaru, pekaru, svjećaru. Međuovisnost. To je u redu! Tako uređujemo svoje društvo i raspodjeljujemo različite službe raznolikim ljudima za dobrobit sviju, tako da bolje funkcioniramo i živimo – tako se barem nadamo. Ali što to znači da o drugima ovisimo psihološki i čuvstveno? To znači da moja sreća ovisi o drugim ljudima.

Razmislite o tome, jer ako ne razmislite, sljedeće što ćete učiniti je, bili vi toga svjesni ili ne, to da ćete zahtijevati od drugih ljudi da pridonose vašoj sreći. A onda dolazi drugi korak – strah, strah od gubitka, strah od otuđenja, strah od odbačenosti – uzajamna kontrola.

Savršena ljubav nas oslobađa straha. Gdje je ljubav, nema zahtjeva, nema očekivanja, nema ovisnosti. Ne zahtijevam od tebe da me učiniš sretnim; moja sreća ne leži u tebi. Ako ćeš me ostaviti, neću se samosažaljevati; jako uživam u tvom društvu, ali nisam prilijepljen na tebe. Uživam na principu neprilijepljenosti. Ono u čemu zaista uživam nisi ti; to je nešto veće i od tebe i od mene. To je nešto što sam otkrio, nešto kao simfonija, jedna vrsta orkestra koji svira određenu melodiju kada si prisutan, ali kada odeš, orkestar ne prestaje svirati. Kada sretnem nekoga drugoga, orkestar svira drugu melodiju, koja je isto tako lijepa. I kada sam sam, orkestar i dalje svira. Repertoar je vrlo velik, i glazba nikada ne prestaje.

Buđenje je upravo to. To je i razlog zašto smo hipnotizirani, zašto su nam isprani mozgovi, zašto spavamo. Ovo pitanje izgleda strašno, ali: može li se reći da me volite, ako ste prilijepljeni na mene i ne puštate me da idem svojim putem; ako me ne želite pustiti na miru? Može li se reći da me volite ako sam vam psihološki i čuvstveno potreban za vašu sreću? To je u suprotnosti s cjelokupnim učenjem svih svetih knjiga, svih religija, i svih mistika.

Uvijek se iznova pitam: “Zašto mi je trebalo toliko godina da to shvatim? Zašto to nisam prije uočio?” Kada čitate te radikalne stvari u Svetom pismu, počinjete se pitati je li taj čovjek lud. Ali nakon nekog vremena počinjete se pitati jesu li svi drugi ludi. “Ako tko dođe k meni a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre…, tko se god između vas ne odreče svega svoga imanja, ne može biti moj učenik.” (Lk 14, 26a, 33b).

Morate sve pustiti, ali ne odričite se ničega fizički. To je lako. Shvatite da ćete konačno biti u dodiru sa stvarnošću kada odbacite iluzije. I vjerujte mi, nikada više nećete biti usamljeni, nikada. Usamljenost se ne liječi ljudskim društvom. Usamljenost se liječi kontaktom sa stvarnošću. Toliko vam toga imam reći o tome. Dodir sa stvarnošću, odbacivanje iluzija, uspostavljanje kontakta sa stvarnim stanjem stvari. U stvari, to što vam želim reći ne može se imenovati. Možemo saznati što je to jedino ako odbacimo ono što je nestvarno. Saznat ćete što je usamljenost samo ako odbacite svoju prilijepljenost, ako se oslobodite svoje ovisnosti.

Ali prvi korak do doga je da shvatite da je to nešto poželjno. Ako to ne vidite kao nešto poželjno, kako ćete se onda tome približiti? Razmislite o svojoj usamljenosti. Može li je ljudsko društvo ikad prekinuti? Ljudi bi vas samo rastresali. U vama postoji praznina, zar ne? I kada se praznina pojavi na površini, što radite? Bježite od nje, palite televizor, radio, čitate knjigu, tražite ljudsko društvo, tražite zabavu, tražite nešto što će vas rastresti. Svi tako rade. To je velika industrija u današnjem svijetu, organizirana industrija za rastresanje i zabavu.

Izvor: preuzeto sa interneta, neobjavljena knjiga Svjesnost

Oglasi