Postizanje šutnje

anthony de mello

anthony de mello

Svi me pitaju što će se dogoditi kada konačno dostignu cilj. Je li to samo znatiželja? Uvijek pitamo kako će se to uklopiti u sustav, hoće li to imati smisla u širem kontekstu, kako će to biti kada postignemo cilj. Krenite i saznat ćete – to se ne može opisati. Na Istoku se često kaže: “Oni koji znaju, ne govore. Oni koji govore, ne znaju.” To se ne može opisati. Opisati se može samo ono suprotno. Guru vam ne može dati istinu. Istina se ne može staviti u riječi, u formulu. To nije istina. Stvarnost se ne može staviti u formulu. Guru jedino može ukazati na vaše pogreške. Kada se oslobodite svojih pogreška, znat ćete što je istina, ali čak ni tada nećete moći govoriti o njoj.

Mnogi katolički mistici imali su takav stav. Veliki Toma Akvinski je pred kraj svoga života prestao pisati i govoriti . Shvatio je. Mislio sam da je ta njegova čuvena šutnja trajala samo nekoliko mjeseci, međutim trajala je godinama. Shvatio je da je napravio budalu od sebe, što je i izričito rekao. To je kao da nikada niste probali zeleni mango, a pitate me kakav okus ima. “Kakav okus ima?” Rekao bih vam: “Kiseo je”, ali rekavši to, odveo sam vas na krivi put.

Pokušajte to shvatiti. Većina ljudi nije naročito mudra – hvataju se za riječi – na riječi iz Svetog pisma, na primjer, i onda sve krivo protumače. “Kiseo je”, kažem vam, a vi pitate: “Kiseo kao ocat ili kao limun?” “Ne, nije kiseo kao limun, kiseo je kao mango. “Ali nikada nisam probao(la) mango”, kažete. Šteta! Ali samo naprijed, napišite doktorski rad o tome. Ne biste ga morali pisati da ste probali mango. Zaista ne biste. Pisali biste radove o drugim temama, ali ne o mangu. I onoga dana kada napokon probate zeleni mango, reći ćete: “Bože, napravio(la) sam budalu od sebe.” Nisam trebao pisati taj rad.” Upravo to je i Toma Akvinski učinio.

Veliki njemački filozof napisao je cijelu jednu knjigu o Akvinčevoj šutnji. Jednostavno je zašutio. Prestao je govoriti. U predgovoru svoje knjige Summa Theoogica, koja je zbirka cijele njegove teologije, napisao je: “O Bogu ne možemo reći što On jest, nego jedino ono što On nije. Dakle, ne možemo govoriti o tome kakav je On, već jedino kakav nije.” U svojem znamenitom komentaru Boethieve De Sancta Trinitate, napisao je da postoje tri put po kojima možemo doći do poznaje Boga: 1) po stvaranju,  2) po Božjem djelovanju kroz povijest, i  3) po najuzvišenijem znanju o Bogu – spoznaji da je Bog tamquam ignotum (spoznati Boga kao nepoznatoga). Najuzvišeniji oblik govora o Presvetom Trojstvu je spoznaja da ne znamo. Pazite, ovo ne govori istočnjački majstor zena. To je svetac kanoniziran od Rimokatoličke Crkve, koji je stoljećima bio prvak među teolozima. Spoznati Boga kao nepoznatog.

Na jednom drugom mjestu sv. Toma čak kaže da je Boga nemoguće spoznati. Stvarnost, Bog, božanstvo, istina i ljubav su nespoznatljivi. To znači da se ne mogu shvatiti razumom. Time bismo riješili problem tolikih pitanja koja ljudi postavljaju jer živimo u stalnoj iluziji da znamo. Ne znamo. Ne možemo znati. Čemu onda Sveto pismo? Ono je jedan putokaz, pomoć, a ne opis.

Fanatizam iskrenog vjernika koji misli da zna može učiniti puno više zla od stotinu bitangi skupa. Užasno je vidjeti što iskreni vjernici mogu učiniti zbog toga što misle da znaju. Zar ne bi bilo divno da imamo svijet u kojem bi svi govorili: “Ne znamo.” Time bismo riješili jedan veliki problem. Zar to ne bi bilo divno? Jedan slijepi čovjek pitao me je: “Što je to zeleno?” Kako ćete objasniti što je zelena boja nekome tko je rođen slijep? Upotrijebite analogiju. Rekao sam mu: “Zelena boja je kao lagana glazba.” “A-ha, kao lagana glazba”, reče. “Da”, kažem, “Nešto kao lagana glazba.” Drugi slijepi čovjek upitao me je isto: “Što je to zelena boja.” Kažem mu da je to nešto kao mekani saten, vrlo mekan i nježan na dodir. I drugi dan ugledao sam tu dvojicu kako jedan drugome razbijaju boce na glavi. Jedan je vikao: “Lagana je kao glazba”, a drugi: “Mekana je kao saten.” I tako to ide. Nijedan od njih dvojice nije znao o čamu govori, jer da su znali, začepili bi. Fanatizam je takvo zlo. I veće, jer njednoga dana, na primjer, jedan od te dvojice progleda, pa sjedne u vrt i gleda oko sebe. I kažete mu: “Sada znate što je to zelena boja.” I on vam odgovori: “Da. Baš sam je jutros malo slušao!”

Činjenica je da je Bog svuda oko vas, ali vi Ga ne vidite jer Ga “znate”. Zadnja prepreka na putu do Boga je vaš pojam Boga. Ne pronalazite Boga jer mislite da znate. To je ta užasna strana religije. O tome govore evanđelja: religiozni ljudi su “znali”, i zato su odbacili Isusa. Najuzvišenije znanje o Bogu je da ga spoznate kao nespoznatljivog. Previše se govori o Bogu.

Svijetu je već dosta priče. Premalo je svjesnosti, premalo ljubavi, premalo sreće, ali nemojmo upotrebljavati ni te riječi. Premalo je odbacivanja iluzija, pogrešaka, navezanosti i okrutnosti, premalo je svjesnosti. Od toga svije pati, a ne od manjka religije. Religija bi se trebala baviti nedostatkom svjesnosti, trebala bi se baviti buđenjem. Pogledajte kako su ljudi degenerirali. Dođite u moju zemlju i vidite kako se ljudi ubijaju zbog vjere. Isto ćete vidjeti po cijelom svijetu. “Tko zna, ne govori. Tko govori, ne zna.” Sva otkrivenja, ma kako božanstvena bila, nisu ništa više od prsta koji pokazuje na Mjesec. Na Istoku se kaže: “Kada mudrac pokaže na Mjesec, budala vidi sam njegov prst.”

Jean Guiton, vrlo pobožan i pravovjeran francuski pisac dodaje strašan komentar: “Prst često upotrebljavamo da iskopamo oči.” Svjesnost, svjesnost, svjesnost! U svjesnosti je ozdravljenje, u svjesnosti je istina, u svjesnosti je spasenje, u svjesnosti je duhovnost, u svjesnosti je rast, u svjesnosti je ljubav, u svjesnosti je buđenje. Svjesnost.

Moram govoriti o riječima i pojmovima zato što vam moram objasniti kako to da, kad drvo gledamo ne vidimo ga. Mislimo da ga vidimo, ali ne vidimo ga. Kada gledamo nekog čovjeka mi samo mislimo da ga vidimo, a u stvari ga ne vidimo. Ono što vidimo je nešto što smo stvorili u svojim glavama. Stvorimo neku sliku i držimo je se, i na ljude stalno gledamo kroz te slike. I tako radimo gotovo sa svime. Ako to shvaćate, shvatit ćete draž i ljepotu svjesnosti svega što vas okružuje. Jer stvarnost je tu, “Bog”, što god to bilo, je tu. Sve je tu. Jadna mala ribica u oceanu kaže: “Oprostite, tražim ocean. Biste li mi mogli reći gdje bi ga mogla naći?” Patetično, zar ne? Kad biste samo otvorili svoje oči i vidjeli, tada biste shvatili.

Izvor: preuzeto sa interneta, neobjavljena knjiga Svjesnost

Oglasi