Koliko možemo razumjeti druge ljude?

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Ljudi su puno različitiji nego što mi to možemo zamisliti. Ponekad, koliko god si razbijali glavu o tome kako je netko mogao nešto učiniti ili reći, nećemo ući u trag pravom objašnjenju.

 

Sigurno ste se puno puta zapitali kako je netko mogao “tako nešto” reći ili napraviti, jer vi to nikada ne biste mogli. Na primjer, šef vam kaže da ste glupi i vi, u nevjerici, pokušavate shvatiti kako vam je to mogao reći, jer vi nikada nikog ne biste tako uvrijedili. Ili vas prijateljica, dok prolazite težak period u životu, prestane zvati, i vi ste ponovo u istoj nevjerici – vi tako nešto nikada ne biste učinili.

Vi ne biste, a netko drugi bi. Zvuči tako jednostavno, kao da je to vrlo lako prihvatiti. Međutim, čuđenje zbog tuđe različitosti je za mnoge od nas svakodnevnica. U psihologiji ovaj fenomen ima i svoj naziv – efekt pogrešnog koncenzusa – i definira se kao sklonost osobe da precijeni širinu dosega svojih vjerovanja ili razmišljanja, smatrajući ih tipičnim za druge ljude.

To znači da krećemo od uvjerenja da su naša mišljenja, uvjerenja, vrijednosti, sklonosti ili navike ispravne ili normalne, te da će i drugi ispravni ili normalni ljudi misliti isto kao i mi. Ova pogreška u razmišljanju nam podiže samopouzdanje, jer sebe smatramo glavnim mjerilom ispravnosti ili normalnosti, a vjerovanje da su i drugi takvi nam daje potvrdu za to.

Međutim, ljudi su puno različitiji nego što mi to možemo zamisliti. Ponekad, koliko god si razbijali glavu o tome kako je netko mogao nešto učiniti ili reći, nećemo ući u trag pravom objašnjenju. Ponekad tog pravog objašnjenja ni nema, jer ni osoba sama nije svjesna zbog čega se zapravo tako ponijela. Na primjer, muškarac koji se prestane javljati ženi s kojom je nekoliko puta izašao na piće, a onda joj se iznebuha nakon mjesec dana ponovo javi. Većina žena bi si to pokušala objasniti na razne načine, i to često na svoju štetu – da nešto s njima nije bilo u redu ili da su rekle nešto krivo. Iako, objašnjenje za takvo ponašanje može biti i obična impulzivnost – trenutan osjećaj i želja za kontaktom nakon perioda nezainteresiranosti ili zaokupljenosti nečim drugim. Ako tu nema dubljeg objašnjenja, osobi koja temelji svoje odnose na uvažavanju drugoga je nemoguće razumjeti da netko tog uvažavanja možda uopće nema.

Pretpostavka da su drugi slični nama i da u osnovi razmišljaju isto kao mi nam može stvoriti puno problema ili nam pokvariti sliku o sebi. Recimo da vodite tečaj joge ili keramike i na posljednja tri sata prije kraja tečaja, troje polaznika vam se ne pojavi. Vrlo je vjerojatno da ćete to pripisati sebi – da niste dovoljno dobro vodili ili da su polaznici koji su izostali prema vama počeli gajiti antipatiju. Međutim, postoji bezbroj drugih mogućih objašnjenja koja vam vjerojatno nikada ne bi pala na pamet. Jedna od polaznica koja je prestala dolaziti možda, zbog nekih svojih neugodnih životnih iskustava, ne podnosi rastanke i zbog toga ih pod svaku cijenu želi izbjeći. Drugoj polaznici je možda iznenada preminula prijateljica, a trećoj ste zaista antipatični, ali ne zato što ste napravili nešto “krivo”, nego zato što imate oči i boju glasa koje ju podsjećaju na njenu majku s kojom je u izrazito lošem odnosu.

Ljudi su u tolikoj mjeri različiti da je nemoguće ući u nečiji um i “prokljuviti ga”, mada često upravo to pokušavamo. Zamišljamo perspektivu drugih ljudi, “selimo se u njihove glave” i pretpostavljamo sličnost koje nema. Zato je uvijek puno bolje pitati nego pretpostavljati. Iako, pitanje zahtijeva određenu vrstu izlaganja. Ako nekoga pitate zbog čega je nešto napravio ili kako to da se ponaša na određeni način, ulazite u zonu rizika gdje gubite iracionalno uvjerenje da ga poznate koje vam pruža određeni osjećaj sigurnosti.

Iracionalno uvjerenje u istinitost vlastitih pretpostavki o drugima i o svijetu može ići još i dalje – u takozvani naivni realizam – kada vjerujemo da vidimo stvarnost upravo onakvom kakva ona jeste, bez ikakvih subjektivnih iskrivljenja. Kada živimo u takvom “naivno-realističnom uvjerenju”, smatramo da će se razumni ljudi uvijek slagati s nama, jer je to što vidimo “očigledno”, a oni koji se ne slažu su iracionalni ili je to što razmišljaju drukčije samo po sebi dokaz da s njima nešto nije u redu.

Svi mi vidimo svijet kroz neku svoju prizmu uvjerenja, želja, potisnutih osjećaja i prethodnih iskustava. Drugi imaju drugačije prizme samim time što su se rodili s drugačijim temperamentom koji je onda došao u doticaj s različitim obiteljskim odnosima i raznoraznim životnim iskustvima. A pošto se nitko pred nama neće u tolikoj mjeri razotkrivati da nam objasni otkud ta razmišljanja i/ili postupci koji su nama neshvatljivi (“ja nikada tako nešto ne bih napravila”), ostaje nam da se pomirimo s tim da ne razumijemo. Zvuči jednostavno, ali mnogima je to vrlo teško, jer to za um predstavlja svojevrsni poraz.

Kada nečije postupke ne razumijete, pokušajte si to priznati – crno na bijelo: “Ne razumijem”. Onaj tipični dodatak “Ja nikada ne bih…” vas opet baca u egocentričnu perspektivu u kojoj ste vi “normalni”, a s tim nekim drugim nešto nije u redu. Ako si dopustite mogućnost da su drugi ljudi dubinski, u korijenu svojih ličnosti, različiti od vas, na početku ćete se možda osjećati zbunjenima, ali dugoročno gledano – bit će vam lakše. Nećete se vrtjeti u beskonačnim krugovima misli uspoređujući tog drugog sa sobom, čudeći se i pokušavajući ga ispraviti ili učiniti “normalnijom”. Odustanite. Um koji prihvaća poraz je miran um. Neke ljude naprosto ne možete razumjeti.

Tekst: Tomica Šćavina

Izvor: http://www.poticaj.net

Oglasi

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s