Moć kvari ljude?

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Moć ne kvari ljude, nego je čovjek taj koji omamljen mirisom moći napušta samoga sebe.

Nikom se ne sviđa osjećati se slabim i nemoćnim. Iako sama riječ moć većinu ljudi asocira na nešto loše, nema čovjeka koji je u stanju normalno funkcionirati bez osjećaja unutarnje snage, sposobnosti i samopouzdanja – bez manifestacije svoje osobne moći. Problem nastaje kada moć prerasta u nadmoć – kada ono što je moćno postaje važnije od onog što je ljudsko. Tu ona krilatica Moć kvari ljude sjeda na svoje.

Vjerojatno ste puno puta imali priliku gledati ljude kako grade sliku o sebi na  osjećaju nadmoći. Klasičan primjer su šefovi, političari, bogati, popularni ili uspješni ljudi. Nešto što imaju odvaja ih od onih koji to nemaju i zbog toga se u odnosu na njih postavljaju s visoka. Kod mnogih ljudi to budi zavist i želju da i oni budu tamo negdje visoko, među onima koji ne gledaju iz žablje, već iz ptičje perspektive – među onima koji gledaju odozgo.

Taj pogled odozgo se zapravo bazira na unutarnjoj samoći. Kad god se čovjek osjeća nadmoćno to znači da je u određenoj mjeri identificiran s onim što mu daje taj osjećaj moći, a to ga, osim od drugih, odvaja i od sebe samoga. To je jedna vrsta napuštanja sebe iznutra. Ako moć koju imam vrijedi više nego “ja”, onda je moj osjećaj snage i stabilnosti ovisan o onom što mi ga daje. To može biti fizički izgled, titula, duhovna čistoća, mišići, djeca… Na toj listi bi se moglo naći svašta.

Osjećaj moći se može graditi na najrazličitije načine. Neki imaju osobne rituale, neki kontroliraju, neki emocionalno ucjenjuju. Neki gaze, neki zavode, a neki se dodvoravaju ne bi li u očima drugih ugledali potvrdu vlastite snage i tako akumulirali novu dozu moći. Na žalost, većina ljudi gradi svoju snagu na tuđoj slabosti.  Često se događa da takvi ljudi okupljaju oko sebe one koji se njihovoj  moći dive (npr. duhovni učitelj oko kojeg se okupljaju učenici jer ističe svoja mistična iskustva) ili tu moć hrane (npr. žena koja mužu koji ju tuče stalno oprašta, a još mu k tome i udovoljava).

Način na koji netko stječe moć često je povezan s onim što ga negdje iznutra boli. Tako sin iz potrebe da sustigne izuzetno uspješnog oca može cijeli život trčati za novcem gradeći iluziju idealnog bogataškog života. Ili, recimo, djevojka koja je u djetinjstvu zlostavljana može svoju moć graditi na erotičnosti i biti izuzetno zavodljiva. Ni sin uspješnog oca ni erotična djevojka neće kroz identifikaciju sa svojom moći doći do svoje istinske snage koja je oslobađajuća.

Njihova moć će uvijek biti usmjerena ka specifičnim ciljevima i zbog toga će biti ovisna o rezultatima. I njegova uspješnost i njena erotičnost imaju jednu te istu svrhu – hraniti same sebe. Umjesto da osjećaj moći podupire zdrave ljudske kapacitete za kreiranje kvalitetnog života, ljudskost je investirana u moć. Budući se doživljaji, razmišljanja i osjećaji centriraju oko lažnog ja koje je niklo iz povrede, predodžba o vlastitoj snazi je u opasnosti da nestane u vrtlogu slabosti. Zbog toga je stalno potrebno tragati za novim gorivom za hranjenje osjećaja moći.

Zato trebamo biti pažljivi u vezi onog u što dajemo sebe. Je li to nešto u čemu se pronalazimo, što nas približava sebi ili je to nešto za što smo se zakačili jer izvire iz neke naše slabosti? Ako je osjećaj moći diktiran lažnim ja, onda nas ne čini bližima sebi i drugima, već stvara distancu kroz koju (ovisno o okolnostima i raspoloženju) idemo prema dolje – u osjećaj nemoći ili prema gore – u osjećaj nadmoći.

Nije problem u moći nego u načinu na koji je stječemo i koristimo. Moć ne kvari ljude, nego je čovjek taj koji omamljen mirisom moći napušta samoga sebe. Osjećaj nemoći je lako prepoznati i shvatiti kao problem, ali malo je ljudi koji su u stanju vlastiti osjećaj nadmoći, umišljenosti ili bahatosti doživjeti problematičnim.

Što smo senzibilniji na te oscilacije, što smo svjesniji svoje unutarnje pozicije, to je lakše možemo korigirati. U komunikaciji, iluzija nadmoći se često stvara kroz nejasno ili preopćenito, generalizirano izražavanje što drugog navodi da razmišlja, nagađa ili vjeruje i tako popunjava informacijske šupljine. Sigurno ste se puno puta, nakon što bi neki političar izrekao mnoštvo velikih riječi pitali – a što je on zapravo time mislio reći?

Čini se da suvremeni zapadni čovjek u svrhu fizičkog i psihičkog preživljavanja mora razmišljati u kategorijama “brže, više, bolje”. Mnogi se trgnu tek kad ih u toj utrci s drugima ne zaustavi neki oblik bolesti –  dok ih u bijegu od sebe samih ne sustigne vlastita sjena. Tada iz nadmoći skliznu u nemoć i osjete se prisiljenima doživjeti sebe i svijet iz pozicije koja je suprotna onoj na kojoj su navikli biti.

Temelj ljudskosti je održavanje unutarnje pozicije u kojoj se ne postavljamo ni ispod ni iznad. To je balans u kojem ne tonemo u nemoć niti se nadimamo u nadmoć. Tu se gradi zdrav osjećaj osobne snage koji nam omogućava da se bazično osjećamo ok sa samima sobom i u odnosima s drugima. Poštivanjem i podržavanjem zdrave snage drugih i usmjeravanjem svog djelovanja u pravcu općeg dobra stvaramo unutarnju stabilnost koja je temelj osobnog napretka.

Tekst: Tomica Šćavina

Izvor: http://www.poticaj.net

Oglasi

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s