Zaslužujemo li bolji život?

Piše: Natalie Luks

Piše: Natalie Luks

„Naš najdublji strah nije nepotpunost. Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage. Plaši nas naša svjetlost, a ne naša tama. Pitamo se tko sam ja da sjajim. Stvarno, zašto ne bismo sjali? Vi ste Božje dijete. Vaša lažna skromnost ne služi svijetu.” Nelson Mandela

U prošloj sam kolumni opisala važnost donošenja prave odluke, a u ovoj ću objasniti zbog čega je takvu odluku nemoguće donijeti sve dok imamo konflikt zaslužujem/ne zaslužujem.

Primila sam opširno pismo čitateljice, koja mi je opisala svoju tešku životnu situaciju i zamolila me da joj dam savjet kako će naći barem malo svjetla u svom životu prepunom tame. Ukratko sam joj objasnila svoj stav o izlasku iz tame, u stilu da smo sami kreatori svog života i da je prvi korak u rješavanju svih problema, pa tako i njezinog, preuzimanje odgovornosti za sva svoja iskustva, te sam joj predložila da mi se javi, ako joj nešto konkretno nije jasno.

S mojim odgovorom nije bila zadovoljna. „Definitivno mislim da nije dobro to što mi se dogodilo, i mislim da to ne zaslužujem, tako da mi Vaše objašnjenje zaista nije pomoglo.“

Na trenutak sam se zbunila, jer mi nije bilo jasno zašto traži savjet, ako već unaprijed ima definirano mišljenje, s kojim se potpuno slaže, i koje ne želi mijenjati. Sinulo mi je da ona ne traži savjet kako naći svoje svjetlo, nego samo utjehu i potvrdu da zaslužuje bolji život.

Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage

Nelson Mandela je tu dihotomiju odlično izrazio :

„Naš najdublji strah nije nepotpunost. Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage. Plaši nas naša svjetlost, a ne naša tama. Pitamo se tko sam ja da sjajim. Stvarno, zašto ne bismo sjali? Vi ste Božje dijete. Vaša lažna skromnost ne služi svijetu. Nema ničeg prosvijetljenog u potiskivanju sebe, da biste prikrili tuđu nesigurnost. Rođeni ste iskazati slavu Boga koji je u vama. On nije samo u nekima, on je u svima. Pustimo li da naša vlastita svjetlost blista, podsvjesno omogućujemo drugima da svijetle. Oslobađajući se svog najdubljeg straha, pomažemo oslobađanju drugih.“

Naime, duboko u podsvijest potisnuli smo uvjerenje da ne zaslužujemo biti to što jesmo i činiti ono što želimo, jer smo zaboravili svoju istinsku prirodu. Svaki put kada se želimo približiti sebi i svojim čežnjama, u tome nas spriječi strah ( što mu je glavna zadaća) i aktivira uvjerenje – ne zaslužujem biti i činiti što mi srce želi. To izaziva bol, i zato smo u svijesti stvorili obrambeni mehanizam – ja zaslužujem, kojim izbjegavamo strah, a bol anesteziramo. Na taj se način štitimo i međusobno tješimo.

Podsvijest radi ono u što vjerujemo, a ne ono što želimo

Nažalost, u tome nas svesrdno podržava i psihologija pozitivnog mišljenja, koja nam sugerira afirmaciju ja zaslužujem (ljubav, snagu, zdravlje, blagostanje…), uvjeravajući nas kako će podsvijest taj koncept prihvatiti. Međutim, podsvijest prihvaća i izvršava samo ono u što vjerujemo, a ne ono što želimo.

Ako ste prakticirali afirmacije i pozitivno mišljenje, tada znate da od toga imate (ako uopće imate) samo privremenu korist i to isključivo ako svakodnevno držite pažnju na tim izjavama. Čim prestanete, odmah se sve vraća na staro, jer je u korijenu problema uvjerenje ja ne zaslužujem, koje se ne može riješiti na taj način.

Svi se kroz život mučimo s vječnim pitanjem – zašto mi se „ovo“ događa, i s čime sam „to“ zaslužila? Netko je teško bolestan, netko siromašan, netko nema posla, netko je nevoljen, nekome su djeca problem, a nekome fizički izgled, koliko ljudi toliko pitanja.

Ljubav se ne zaslužuje

I sama sam se mučila s istim pitanjem, naročito u bliskim odnosima. Nikako mi nije bilo jasno zbog čega mi se događala „nepravda“, za koju sam bila sigurna da je ničim nisam zaslužila. Dapače, bila sam uvjerena da puno dajem, a da mi se to ne uzvraća, sve dok nisam spoznala da se ljubav ne zaslužuje. Ja jesam ljubav.

Ta spoznaja je skok u svijesti, to je svjesnost o tome tko smo i što smo, svjetlo za kojim svi čeznemo. To je bitna razlika između Ja zaslužujem i Ja jesam.

Sve dok mislite da je normalno da zaslužujete bolji život znači da duboko u podsvijesti poričete sebe i vjerujete da niste dovoljno dobri takvi kakvi jeste. Paradoks je da ne trebate zaslužiti ono što želite, jer to već jeste i to već imate.

Tako gledajući, ne postoji nepravda i žrtva, već samo neznanje. Ego se nevjerojatnom upornošću opire prihvatiti istinu da već jesmo svjetlo, snaga, ljubav, blagostanje… jer, koliko prihvaćamo istinu, toliko njega umanjujemo. Što je više svjetla to je manje tame. Sve dok vjerujete egu, izgledat će vam okrutno ako vam netko kaže da ste sami odgovorni za svoj otkaz, neizlječivu bolest, krađu, prevaru ili saobraćajnu nesreću, jer ego poistovjećuje odgovornost i krivnju.

Živjeti u miru

Međutim, kad vam postane važnije živjeti u miru i ostvarivati ono što želite, nego dokazivati da ste u pravu i boriti se protiv „nepravde“, tada počinje vaše istinsko iscjeljenje. Taj korak se zove razumijevanje ili oprost. Drago mi je da je nedavno, u jednoj tv-emisiji, jedan poznati hematolog rekao da mogućnost izlječenja leukemije ne ovisi o medicini, nego isključivo o pacijentu.

Isto je i sa ostalim „nepravdama“.

O zasluživanju novca sam puno pisala, ali da ipak i u ovom kontekstu još jedanput naglasim. Sve dok budete smatrali da novac trebate zaraditi (a ne stvoriti), znači da podsvjesno vjerujete da ga ne zaslužujete, iako svjesno mislite da ga zaslužujete. Rezultat je poznat – nikada ga nemate dovoljno.

Jedan otac mi se tužio kako ne može uspostaviti komunikaciju sa sinom, iako mu je sve u životu omogućio. „Pa zar nisam zaslužio barem hvala za sve što sam mu učinio?“, pitao me sav jadan. Shvatio je da je sve to činio da zasluži potvrdu da je dobar otac, u što je u dubini podsvijesti sumnjao.

I na kraju, možda vam se čini da vi nemate uvjerenje „ne zaslužujem“, jer nemate takvih misli. To je tvrdila i moja prijateljica dok napokon nije shvatila da se nesvjesno očituje kroz njezina životna iskustva. Pomoglo joj je pitanje, koje mi je uporno postavljala – zašto mi se to događa, kad ja tako ne mislim? – i moja upornost da je svaki put podsjetim na koji način podsvijest funkcionira.

 

 

Piše: Natalie Luks

Izvor: www.monitor.hr

Slika: Martina Aničić

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s