Ekološka poljoprivreda (1. dio)

Fotogr.0096Ekološka poljoprivreda, koja je izvan granica Hrvatske poznatija pod nazivom “organska” (engl. organic agriculture), je najjednostavnije rečeno poljoprivredna metoda koja proizvodi hranu iz zdrave i cjelovite zajednice zemlje i biljaka bez upotrebe mineralnih gnojiva, GM organizama, pesticida i drugih sintetičkih kemijskih preparata. Ekološka poljoprivreda dugoročno poboljšava kvalitetu tla i doprinosi povećanju biološke raznolikosti.

Međutim, smatramo kako ekološka poljoprivreda nije samo poljoprivreda (proizvodnja hrane), koja je ekološka. Pored uže definiranih poljoprivrednih tehnika i metoda, u ekološkoj poljoprivredi se ogleda postmoderni svjetonazor, stil života, te dio šireg društvenog pokreta kojim se ukazuje na potrebu i mogućnost korjenitih promjena u svim sferama društva, u cilju povećanja kvalitete života za sve ljude.

Ekološka poljoprivreda je stoga i jedna od temeljnih egzistencijalnih ljudskih djelatnosti u kojoj se ogleda integralna održivost, pa taj oblik poljoprivrede spada pod krošnju “održive poljoprivrede”. “Nije riječ o tehničkim aspektima nego o antropološkom odnosu čovjeka prema Zemlji” (Cifrić, 2003.:9).

No, krenimo redom. Nakon Drugog svjetskog rata zamah uzima danas prevladavajuća, konvencionalna poljoprivreda. Kompanije koje su proizvodile sintetičke kemikalije za vojne potrebe, pred gubitkom tržišta okreću se novim potrošačima – poljoprivrednicima (Motik i Šimleša, 2007.). Farmaceutske kompanije tada počinju nuditi cijeli spektar toksičnih kemikalija u obliku pesticida2, hormona rasta, mineralnih gnojiva i dr., čija primjena u kombinaciji sa teškom mehanizacijom i intenzivnim navodnjavanjem, daje vrlo visoke prinose. Tako je započelo doba u razvoju poljoprivrede koje je kasnije nazvano “zelena revolucija”. Tehnologija i kemijski poljoprivredni preparati su izvezeni u nerazvijene zemlje s ciljem (ili izlikom) zaustavljana gladi. Pored navedenog, siromašnima je ponuđeno i genetski modificirano sjeme žitarica koje daje obilat urod, dok je istovremeno otporno na pesticide. Nije trebalo proći dugo vremena da bi se uočile nuspojave ovog instant lijeka za glad, siromaštvo i posrnulu industriju. Ponovo, negativni efekti intenzivne poljoprivredne proizvodnje koja se proširila globalno, nisu bili vidljivi samo na oranicama.

Iako korijene ekološke poljoprivrede možemo tražiti i ranije u prošlosti, jedan događaj (točnije knjiga), bio je zaslužan za podizanje svijesti, i povećanje brige za hranu koju jedemo, i način na koji je proizvodimo. Radi se o publikaciji knjige Tiho proljeće američke znanstvenice Rachel Carson 1962. godine. Autorica u knjizi potanko izlaže i dokazuje negativan utjecaj pesticida na okoliš (s naglaskom na ptice), te iznosi oštru kritiku na račun kemijske industrije. ‘60-ih godina je dakle već jasno da intenzivna poljoprivreda sa svime što uz sebe veže, ima snažan negativan utjecaj na prirodu, te posljedično i na ljude. Današnja konvencionalna poljoprivreda uzrokuje: eroziju (odn. opustinjavanje) tla, zagađenje tla i podzemnih voda, gubitak humusa i smanjenje plodnosti tla, smanjenje biološke aktivnosti u tlu, te rastuću ovisnost o korištenjem istih kemijskih preparata koji su do problema doveli. Pored toga, konvencionalna poljoprivreda sa svim popratnim sadržajima velik je izvor emisija stakleničkih plinova, te je ovisna o fosilnim gorivima (za tešku mehanizaciju te proizvodnju pesticida i mineralnih gnojiva), što je sve zajedno čini neodrživom.

Dakle, posljedicama smanjivanja mogućnosti tla da kontinuirano proizvodi hranu, narušavanja stabilnosti ekosustava, doprinošenju klimatskim promjenama, teškim zdravstvenim (a često i smrtonosnim!) posljedicama za ljude, nije kraj. Danas je jasno kako konvencionalna, odnosno intenzivna poljoprivreda ima sociokulturne i ekonomske implikacije, posebice vidljive u većini zemalja svijeta (majority world).

Tranzicija s tradicionalne poljoprivrede, u kojoj je proizvodni ciklus u potpunosti zatvoren, na intenzivnu poljoprivredu, koja zahtjeva stalni unos sirovina “izvana”, dovodi do široko rasprostranjene pojave kreditnih zaduživanja na selu. Mali seljaci/ poljoprivrednici tako često ulaze u dugove koje kasnije ne mogu vratiti, što dovodi do gubitka zemlje. S druge strane, mnogi mali seljaci/poljoprivrednici ekonomski stradavaju radi padanja cijena što je rezultat ukupne povećane proizvodnje. Istovremeno povećani stupanj mehanizacije koja dolazi ruku pod ruku sa intenzivnom poljoprivredom na većim farmama smanjuje mogućnosti rada i zaposlenja u ruralnoj ekonomiji. Bogatiji seljaci/poljoprivrednici također imaju bolji pristup zemlji i kreditima, te na taj način intenzivna poljoprivreda povećava jaz između bogatih i siromašnih, odnosno povećava klasne nejednakosti. Ovakve novostvorene ekonomske teškoće dovele su do povećane migracije seljaka/poljoprivrednika bezzemljaša sa sela u grad. Jednako tako neke su regije bile spremnije za adaptaciju na intenzivnu poljoprivredu (radi političkih i/ili geografskih razloga), pa dolazi i do povećanja međuregionalnih razlika.   (Nastavlja se…)

Autori: Jelena Puđak i Nataša Bokan

Izvor: Puđak, J. i Bokan, N. (2011). Ekološka poljoprivreda – indikator društvenih vrednota. Sociologija i prostor 190(2), 137 – 163.

Foto: Marina Horvat

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s