Kontemplacija ili “kada malo odlutam”

20150828_125754

Piše: Martina Aničić

Nedavno mi je prijateljica ispričala kako je gledala na televiziji jedan eksperiment koji su psiholozi proveli. U njemu je sudjelovao jedan čovjek, radoholičar, koji je stalno imao potrebu nešto raditi, te su ga na dva tjedna „zatvorili“ u kuću bez ikakve tehnologije…bez tv-a, mobitela, pristupa internetu i ostalog. Znači mogao je biti samo sa sobom. Prvi tjedan je bio potpuno izvan sebe, što bi se reklo lud, tek se drugi tjedan polako počeo privikavati na to novo stanje.

Vjerojatno je doživio šok tišine, kao da vozimo 100km/h i najednom zakočimo, nije baš ugodno. Sve misli i osjećaje koje nije stigao, nije imao vremena, odnosno odbijao je čuti i vidjeti, su mu došle u jednom mahu.

To možemo izbjeći ako si svakodnevno uzmemo i poštujemo to vrijeme ne rada, odnosno stanja u kojem ne razmišljamo na našu inicijativu, nego nam se misli i osjećaji jednostavno sami slažu o događajima iz dana i o danu, na temelju onoga što doživljavamo. Onaj čovjek nije imao (uzimao) vrijeme za kontemplaciju, možemo reći. Nije ga smatrao vrijednim.

Riječ kontemplirati dolazi od latinske riječi, contemplatiocontemplari: motriti, promatrati, odnosno  kontemplum: hram. Ne misli se na razmišljanje, kontemplacija je šira riječ od razmišljati, jer obuhvaća i „hram“, odnosno i naše tijelo, ono što osjećamo unutar njega. Promatranje našeg sveukupnog bića. U kršćanstvu ona znači pokret ljudskog srca u odgovoru na božansku inicijativu, dok je u budizmu svrha kontemplacije stjecanje ispravnog uvida u stvarno stanje ljudskog bića, uvid u suštinsku prazninu sveg postojanja.

To može biti i svojevrsna meditacija, ali to su zaista  svakodnevni trenuci u danu kada malo „odlutamo“ ili „bacimo pogled kroz prozor“. To nije neko nezdravo lutanje kada se gubimo ili nismo fokusirani ili sanjarstvo, nego jednostavno kratka (spontana) pauza u kojem si dopustimo osluhnuti i doživjeti vlastito biće. Što se događa u njemu. Kako se ne bi tek onda  zaista dogodilo da nakon nekog vremena, zbog puno neposvještenih misli i neprorađenih emocija, od silne juranjave kroz dan, se ne počnemo gubiti i sve se pretvori u stres.

Kontemplacija nam je svima prirodna i potrebna, da se osvrnemo nad sobom i Životom, zadivimo, zbog toga smo i ovdje. Kontemplacijom je fokus na nama, usmjereni smo na našu nutrinu i naše doživljaje. Dobivamo uvid u ono što se  događa u našem biću.

Možemo imati predivne zaključke o Sebi ili Životu. Začuditi se ili diviti nad sobom ili nečim. Kod uobičajenog razmišljanja smo zgrčeni, kod kontemplacije kao da smo odneseni u nešto iznad našeg uma koji vidi samo detalje, u prostor gdje nam se sve poveže i gdje smo zadivljeni time kako je sve povezano ili logično rekli bismo.

Život, mi, drugi ljudi…jednostavno zamjećujemo ljepotu čitave stvarnosti (Kreacije) iz više perspektive. To nas opusti i oplemeni, ne ostajemo zapetljani ni zanešeni tim mislima, jer smo jednostavno u toku, samo primjećujemo i doživljavamo, osjećamo i uviđamo međupovezanost svega. Nalazimo se u trenutku potpunog doživljaja sebe kao dijela ove Stvarnosti.

Ono što nas može u tome sprječavati je krivnja. Često ljudi kojima je samo rad na pameti i koji svoju vrijednost poistovjećuju s količinom obavljenog posla (fizičkom i mentalnom aktivnošću) osjećaju krivnju jer nisu odradili nešto. Uzimanje ovakvih trenutaka je njima istovjetno s lijenošću ili sanjarenjem, nesvjesni ljepote takvih trenutaka.

Isto tako oni koji se uspoređuju s njima doživljavaju krivnju, jer ne rade dovoljno u usporedbi s radoholičarem, jer će im radoholičar reći, iz svoje perspektive, da oni stalno trebaju kontemplaciju. Što se i događa ako ne odradimo to kada nam dođe spontano pa se trenutak samo odlaže. Nekima od nas je to punjenje, koje ako nemamo se osjećamo praznima i zakinutima.

Istina je naravno negdje između, u ravnoteži. Osjetimo svi tijekom dana kada želimo malo odlutati, osjetiti se dublje, dopustiti si „velike“ i duboke misli i treba obgrliti i prihvatiti taj trenutak. Svakome od nas to treba (kakav god imali stav) u različitim dozama i nema prave i krive mjere. Treba doživjeti  trenutak potpuno i poslušati poruke iz nutrine, to su vrijedne informacije.

Uzeti to bez osjećaja krivnje kad god nam treba, a i ako kvalitetno to odradimo, odnosno doživimo trenutak, neće se pojavljivati non stop i pretvoriti u „spavanje s otvorenim očima“ ili tupo gledanje. Ponekad to bude i čitav dan i bilo bi super kada bi si to mogli priuštiti kad nam prirodno i spontano dođe, ali nam često okviri vanjskog svijeta to ne dopuštaju. Ipak, bez obzira na to, vrijeme sa sobom u malo kontempliranja o sebi i životu, bi nam trebalo biti prioritet.

 

Piše: Martina Aničić

Slika: Martina Aničić

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s