Kada se unutarnja promjena počne primjećivati

Piše: Martina Aničić

Piše: Martina Aničić

Sjećam se priča iz rane mladosti o ljudima koji bi najednom upoznali Boga ili dobili prosvjetljenje i okrenuli si živote u potpunosti, uvijek su mi zvučale tako “moćno”, hrabro, odvažno i daleko od mene. Uglavnom smo ja i moji prijatelji na to reagirali indiferentno…ono “Ha dobro, ljudima se svašta događa”. Dok se to ne događa nama ili nekome iz naše okoline sve je ok, to je tamo neka osoba, daleko od nas, van naše realnosti, što ja imam s tim.

Najviše me na početku mog duhovnog buđenja, ustvari donedavno, obuzimao strah od toga što će ljudi reći. Živim u malom selu s većinom moje rodbine, gdje se redovito pohađa crkva nedjeljom i blagdanima, svi sve znaju i komentiraju, ovaj je ovakav, onaj onakav, ovaj je čudan…ustvari ja sam se osjećala oduvijek ovdje čudno pa pomislih što li će tek sada biti kada okolina primijeti moje promjene, bojala sam se kako ću se nositi s time, što reći ljudima, kako uopće objasniti “buđenje duha” (svijesti),  iako sam uvijek imala tu “crtu” kada se cijeli proces aktivira je skroz nova priča. Pa sam sve nekako tražila, da ne kažem smišljala riječi koje bi bile prikladne, a sve nešto bezveze i nedovoljno rečeno i osjećala sam napor i nije mi se činilo ok.

Ne može se to opisati. Ipak, dogodilo se to, što na koncu i dođe samo od sebe kao i sve, da riječi jednostavno počnu teći lako kada je vrijeme i to prema uhu koje je željno slušanja. Mnogo toga na ovom Putu spoznamo, posvjestimo, postanemo mudriji i želimo to podijeliti s drugima, što je dobro, ali kontraproduktivno je pričati kad jednostavno nije čovjek i trenutak pravi. Kada je trenutak pravi često suze iscijeljenja i prisjećanja počnu teći, tada znamo da diramo u Srž.

Blagoslovljena sam dugim bliskim prijateljstvima i prijatelji i obitelj su mi bili važni cijeli život i u jednom trenutku sam se počela osjećati jako odvojeno od njih. Mijenjala sam se gotovo na dnevnoj bazi (i još uvijek je tako). Izvana bi se to primijetilo tek nakon nekog vremena, kroz promijenu mog izgleda, promijenu prehrane i sl. Iznutra je to konstantni osjećaj Transformacije, što traži i rad i predanost, te sam se tu počela “povlačiti” u sebe što više, pokušavala sam doći do Sebe, čuti se, za što je potrebno vrijeme…spokoj, tišina. Primijetili su drugi da se sa mnom nešto događa, neki su se i zabrinuli, a ja im nisam mogla objasniti da se nešto predivno događa sa mnom i u Meni i da trenutno mora izgledati ovako kaotično (a bome je i bilo u nekim trenucima)…niti porođaj nije baš lijep, lagan i čist, zar ne? Tako i ovo. Poštovali su moj proces, svatko sa svojim nekim mislima, iako im ništa nije bilo jasno, a možda još uvijek nije.

Duhovno se probuditi, rasti i živjeti je nešto što smo svi pozvani, neki prije neki kasnije (ma kakvo god to poimanje vremena bilo), a jedni drugima smo često donosioci te poruke. Jedan “probuđeni” već samim svojim prisustvom utječe na druge i suptilno ih podsjeća…budi na ono tko su i oni zaista u Suštini. Jedni drugima smo okidači. Nositi to Svjetlo u sebi često nije lako. Nekada ljudi i ne regiraju baš najbolje, ali i to je dio priče.

Biti u Svjetlu spoznaje znači biti  svjestan i Tame i u sebi, a time i u drugima. To je prije svega naše Putovanje, ali niti jedan čovjek nije otok niti bi trebao biti, i dijeliti ono što proživljavamo s drugima  je dio tog Putovanja i u jednom trenutku i neizbježno, jer ćemo poželjeti biti potpuno otvoreni i slobodni i ne skrivati se i širiti Sebe i svoje Svjetlo svijetu i drugima, ma koliko god se to zastrašujuće činilo. Duhovnim rastom mičemo pregrade između sebe i svijeta i postajemo sve transparentniji, autentičniji, izravniji i to može biti zastrašujuće, jer kao da smo “goli” pred svima.

Bojati se kako će drugi reagirati na ono što imamo podijeliti i na našu Istinu je ljudski i ta faza je vjerujem neizbježna, ali u jednom trenutku potpuno nebitna. Jer naša Istina je naša Istina jednostavno i tu prestaje svaka rasprava. Tako je kako Je i tu se nema što dodati i suditi, jedino ako mi sudimo vlastiti Put (Istinu) nas može tuđa reakcija dirati, inače ne. Govoriti svoju Istinu je nužno i potrebno. Naš glas kada se koristi Srcem i Duhom postane snažni alat izražavanja. Time oplemenjujemo i sebe, a bome i druge. Neka se čuje onda. Tako mu je i namijenjeno.

Autor: Martina Aničić

Foto: Martina Aničić

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s