Povratak spontanosti

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Jednom prilikom mi je prijateljica operna pjevačica odala tajnu kako se oslobodila straha od izlaska pred publiku. Formula je bila vrlo jednostavna: «Shvatila sam me publika voli, a ne mrzi! Oni dolaze uživati, a ne kritizirati me!» Istina, većina ljudi ide gledati operu zato što to vole i zato što žele neko vrijedno iskustvo. Samo je mali broj onih koji idu s namjerom da s palcem na bradi i kažiprstom na obrazu detektiraju greške i nesigurnosti. To su uglavnom oni koji od kritiziranja žive – kritičari.

Mada je svoju «formulu» mogla svesti na svega dvije rečenice, mojoj prijateljici je trebalo jako puno vremena da se na ovaj način otvori svojoj publici. A, kada se otvorila, iz nje je krenula bujica osjećaja koji su njeno pjevanje podigli na jednu sasvim novu razinu. Napokon je pjevala spontano. Sva uvježbana tehnika napokon je došla do punog izražaja i to samo zato što je bila nošena snagom spontanosti, snagom svog prirodnog emotivnog tijeka.

Svi ste vjerojatno čuli za onu krilaticu «go with the flow» («idi s tijekom»). Spontanost je upravo to – tijek. Neprekinuti tijek pokreta, misli, osjećaja – bez zastoja, bez unutarnjih barikada, sabotera, analiza. Moja prijateljica je u tako malo riječi uspjela sažeti bit spontanosti. Kada vas netko s druge strane prihvaća, kada se ne bojite kritike ili odbacivanja, spontanost se lako izražava. Međutim, problem je u tome što zabrane na spontanost i izražavanje emocija od strane bližnjih, naročito roditelja, često dolaze prilično rano. Mnogim roditeljima je dječja spontanost «previše», smeta im, teško im je nositi se s dječjom impulzivnošću jer su i sami emotivno nestabilni, opterećeni i puni problema.

Osim toga, tu je problem društva. Čak i ako ste odrasli u obitelji u kojoj vas nisu previše «krotili», teško je ostati spontan u trenucima kada društvo ili poslovno okružje progovara odbacujuće, kritizirajuće, umanjujući vašu vrijednost. Kako biti spontan, ako je vaša spontana reakcija odbačena ili etiketirana «lošom», «bezvrijednom» ili «glupom»? To je nemoguće. Zato dolazi do povlačenja u sebe, promišljenosti, a nerijetko i pokušaja imitiranja spontanosti, što redovito ispada još nespretnije.

Ljudi uglavnom vole spontane ljude jer im ulijevaju povjerenje. Kada se ponašate nepromišljeno, kada druga osoba ima osjećaj da samo izražavate sebe takve kakvi jeste, i ona dobiva neku vrstu podsvjesne dozvole da smije biti spontana, da se može opustiti i dozvoliti si da tu i tamo kaže nešto blesavo ili previše iskreno. Iako, nema nikakve garancije da vas spontana osoba neće iznevjeriti. Može vas, recimo, vrlo spontano iza leđa prvom prilikom početi ogovarati.

Što je, dakle, ono što zaustavlja tijek? Kontrola. Misaona kontrola. Poruka iz glave: ovo ne, ovo da, ovako ne, ovako da. Opterećeni tim mentalnim smjernicama, ljudi često postaju «previše kontrolirani», previše analitični, puni misaonih ograda. Naravno, spontani tijek emocija se ne može izraziti ako prije toga mora proći kroz labirint misli, pa postaje nalik vodi stajačici – stalno isto sivo stanje, s povremenim padovima u tamnije nijanse.

S druge strane, tu su ljudi koji su previše spontani. Zar je i to moguće? Da, moguće je i sigurno poznate i nekog takvog. To su ljudi koji su okupirani sobom i koji će vam bez cenzure sve ispričati, ali vas kao osobu uopće neće primijetiti. Zapravo, nećete ih zanimati. Njihova spontanost je opterećujuća, ne da vam disati i, čak ako pričaju samo o pozitivnim i lijepim stvarima, komunikacija s njima u vama ne stvara pozitivne i lijepe osjećaje. Ispod takve spontanosti se krije vapaj za pažnjom, snažna potreba da ih netko doživi, što dovodi do toga da oni ne doživljavaju druge.

Spontanost nije samo dobra ili loša. Ne možemo je svrstati u jednu od te dvije ladice. Netko može vrlo spontano plesati, kao što netko drugi vrlo spontano može nekoga prebiti. Na spontanost prvenstveno možemo gledati kao na unutarnju dozvolu na emociju, na reakciju, na izražavanje svog trenutnog stanja takvog kakvo jeste, bez dodatnih umnih intervencija i korekcija.

Većini ljudi u odrasloj dobi nedostaje spontanosti. Neki je izgube dijelom, pa mogu biti spontani samo s najbližima ili kada malo popiju, a neki je izgube sasvim, pa im se život svede na «odrađivanje» unutar krutih granica koje čine svakodnevnu rutinu. Mnogi smatraju da «biti odrastao» znači upravo to – izgubiti svoju spontanost i pomiriti se s tim da je više nikada neće ni imati. Takvi vrlo često kod djeteta ili partnera pokušavaju suzbiti, ograničiti spontanost, odnosno «podrezati krila», kao, za njihovo dobro, kako bi ih učinili zrelijima ili pametnijima, a zapravo su oni ti koji ne mogu podnijeti da se netko pored njih osjeća slobodno i zaigrano, jer su sami iznutra mrzovoljni i sputani. Ako pored sebe imate nekog takvog, a želite zadržati i njegovati svoju spontanost, nema vam druge nego ga se, što je više moguće, kloniti kako bi svoje osjećaje zaštitili i zadržali osjećaj da svoju spontanost možete slobodno izražavati.

Osim toga, kako biste njegovali i zadržali svoju spontanost, toplo preporučam da prakticirate svoju osobnu «pozitivnu ludost». Što to znači? Najprije ću objasniti na primjeru lika iz Pirandellove priče «Kolica». Taj lik je po karakteru bio prilično «kockast», siv – radio je u uredu i obavljao krajnje dosadan šefovski posao, ali je zato svaki dan u određeno vrijeme zaključavao vrata i svog mačka, koji je bio s njim u uredu, primao za stražnje noge i tjerao ga da hoda na prednjim šapama. To su bila njegova «kolica».

Mada je ovaj primjer prilično bizaran (ipak je to primjer iz književnosti), da bi održao tu svoju rigidnu strukturu ličnosti, morao je imati neki ispušni ventil, morao je imati neku svoju ludost koja mu je svijet vraćala u ravnotežu. Kada bi tako nešto radila neka spontana osoba u svom dvorištu, to bi nalikovalo na igru, ali kada je riječ o šturom šefu koji paranoično zaključava vrata svog ureda, onda je to sasvim drugačije.

Koja je vaša «pozitivna ludost»? Kreveljenje pred ogledalom? Pjevanje i vrištanje na sav glas dok se vozite u autu? Trčanje na kiši? Imate li svoju «pozitivnu ludost» ili ste s vremenom naučili da je to neprihvatljivo, bespotrebno, neefikasno ili nenormalno?

Spontanost je nemoguće proizvesti. Moguće ju je samo osloboditi. Kako?

To ovisi o onome što je zagušilo vašu spontanost. Životni partner koji vas stalno kontrolira ili vrijeđa? Krut odgoj zbog koji vas je učinio suviše mirnima i pristojnima? Pritisak da stalno morate biti efikasni, zarađivati i raditi samo ono što je korisno, jer je to jedino što vrijedi?

Sabotera vaše spontanosti može biti zaista puno i kako bi se trajno sljubili sa svojim nesvjesnim koji je glavni akter u spontanim reakcijama, potreban je višeslojni rad na prihvaćanju i izražavanju svojih osjećaja. Ono što na svakodnevnoj razini možete napraviti kako biste si dali više prostora za otkrivanje i izražavanje svoje spontanosti je – što češće činiti suprotno od onoga što vam nalaže ograničavajući glas uma.

Primjerice, ako vam glas uma kaže da ne idete skakati u more sa stijene jer ste za to prestari, jer biste mogli uganuti članak ili jer ćete biti u centru pažnje, a izgledat ćete nespretno – ipak odlučite skočiti! Možda u tom prvom skoku nećete toliko uživati, ali ćete si dati poruku da smijete, da mentalna ograničenja nisu tako važna, da nisu uspjela ugušiti vašu spontanu želju da skočite. Ili, ako vam glas uma kaže da dok se igrate sa svojom djecom u pješčaniku izgledate blesavo, nezrelo i «što ako naiđe netko iz vaše firme, pa vas vidi tako prljave i opuštene», ne slušajte ga. Ne vjerujte samo tako svojim mislima. One su u velikoj mjeri naučene i vjerovanje svojim mislima se često kosi s vjerovanjem svojim osjećajima. Pustite da vas djeca ponesu – vlastita ili prijateljičina, svejedno. Prepuštanje spontanosti koje izražava dijete je brza prečica do vlastite spontanosti.

S druge strane, ako vam um kaže da spontano ne potrošite nekoliko tisuća kuna na šoping jer su vam ormari već puni, poslušajte um! Opet naglašavam da spontanost nije samo dobra ili samo loša. Ona je u službi vašeg unutarnjeg djeteta koje će, ako je naviklo umjesto ljubavi dobivati novac ili stvari, lako uzletjeti prema tom «izvoru ljubavi» koji na trenutak ispuni prazninu, a onda je nakon toga učini još bolnijom. Spontanost radi za vas kada je vaše unutarnje dijete oslobođeno od potisnutih osjećaja, kada su njegove povrede zacijeljene i kada ima dozvolu da se izrazi.

Eksperimentirajte, igrajte se, prepoznajte trenutak kada vas nešto zakoči. To «nešto» je najčešće misao. Ili, ako osjećate tu blokadu na tjelesnoj razini, pokušajte joj dati glas – što vam ta blokada poručuje? Ne smiješ? Pogriješiti ćeš? Povrijediti ćeš se?

Kad god je to moguće i kad god to nije vođeno impulzivnim potrebama povrijeđenog unutarnjeg djeteta, dajte svojoj spontanosti prednost nad ogradama koje joj nameće diktatura uma. Pustite je da se izrazi kroz vašu «pozitivnu ludost», pustite je da divlja, da vas povede izvan poznatih granica i da vas prisjeti na poznati, prirodni sjaj sebe od nekada.

 

Autor: Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s