Skromnost

IMG_0912

Piše: Natalie Luks

Hvala čitateljicama na suradnji. Zaista mi je korisno sve što čujem o sebi, jer na taj način najbolje učim. U nastavku ću vam opisati kako ja izlazim na kraj sa svojim egom. Možda i vama pomogne.

Primila sam dva sasvim različita pisma koja su mi pomogla da osvijestim problem svoje skromnosti.

U prvom pismu čitateljica piše: „Gdje ste? Molim vas da se vratite na stranice monitora ili da me obavijestite ako pišete za neke druge novine. Osjećam se pomalo kriva što nisam komentirala vaše kolumne, a imala sam vam stvarno puno toga za reći. Moji prihodi su se povećali za 30% od kad čitam vaše kolumne, jer pišete lijepo, praktično i korisno o mnogim stvarima koje mogu svakodnevno primijeniti. Oduševljena sam tom jednostavnošću i genijalnošću, pa vam želim reći da vaše riječi na mene djeluju ljekovito i imaju ogroman utjecaj na moj život, i to na bolje. Obećavam da ću biti ažurnija u komentiranju vaših kolumni, jer znam da smo svi povezani, te da se i vi razvijate i učite preko našeg mišljenja.“

Na ovo pismo se ne bih ni osvrnula da prije nekoliko dana nisam dobila pismo u kojem mi druga čitateljica piše sasvim nešto drugo:

„Većinom se slažem s vašim tvrdnjama i načinom viđenja svijeta i stvari, mada osjećam da tu ima nešto što me odbija, zbog čega ne bih došla na vaš tečaj kada bi mi i trebao. To nešto je izašlo na vidjelo u zadnjoj kolumni. Žena je napisala jedno ipak smisleno pismo, pretpostavlja da ste imali ono sve što je navela, a vi joj se niste udostojali odgovoriti, jer kao to nije bitno, mada je ipak bitno. Vjerojatno je ona sve točno pretpostavila, pa zato niste uopće odgovorili, jer biste joj inače morali potvrdno odgovoriti. Nije bitno što njoj, a i nama, niste odgovorili, već arogancija kojom ste napunili svoj odgovor.
Mislim da ste dužni ispriku spisateljici zanimljivog pisma, s onim važnim pitanjem, a i ostalima koji čitaju vašu kolumnu, zbog bezobraznog, podcjenjivačkog odnosa prema istoj. Zašto sam se našla „uvrijeđena“glede toga? Čisto zato jer volim istinu i pravdu.“

Hvala čitateljicama na suradnji. Zaista mi je korisno sve što čujem o sebi, jer na taj način najbolje učim. U nastavku kolumne ću vam opisati kako ja izlazim na kraj sa svojim egom. Možda i vama pomogne.

Kao prvo, čim prepoznam da netko o meni ima neki sud (kritiku, optužbu), ja to prihvaćam kao točno, jer znam da mi drugi govore upravo ono što i sama mislim, te da je to odlična prilika da prepoznam svoja potisnuta uvjerenja. Konkretno, čitateljica me doživjela kao arogantnu i bezobraznu osobu zbog toga što i sama sudim arogantne i bezobrazne ljude. To je projekcija – ono što sudimo to potiskujemo u podsvijest, time zračimo i to nam drugi vraćaju.

Na to se odnosi izreka: „Ne sudi da ti ne bude suđeno“.

Da stvar bude još bolja, istodobno kreiramo vrlinu s kojom se poistovjećujemo, tako da osudu držimo pod kontrolom. U mom slučaju, osudila sam i potisnula aroganciju, a poistovjetila se sa skromnošću. Bila sam uvjerena da sam skromna i dobronamjerna osoba, i nije mi padalo na pamet da bi itko o meni imao drukčije mišljenje.

Ljudi uglavnom nisu svjesni da njihove vrline nemaju energiju, i da ne zrače, jer sva energija koju ulažu u vrline zapravo služi potiskivanju onoga što su osudili. To stvara velike nesporazume u međuljudskim odnosima, jer nam nikako nije jasno zašto drugi ne vide naše vrline u koje ulažemo toliku energiju i zašto ne žele vidjeti koliko se trudimo i kakvi smo.

Međutim drugi ljudi rezoniraju samo s našim uvjerenjem. Podsvijest ne procjenjuje je li nešto dobro ili loše, ona zrači energijom uvjerenja. Ako vjerujemo da arogancija nije dobra, tada zračimo arogancijom, a da toga nismo svjesni, tako da smo i zbog toga ljuti na ljude koji nam potvrđuju naša podsvjesna uvjerenja.

Šteta je što nam potiskivanje oduzima kreativnu energiju, koju bi inače koristili za ostvarenje svoje zadaće.

Zato vam predlažem da iskoristite ova dva „ego pokazatelja“: vrlinu i optužbu, kako bi detektirali svoje potisnuto uvjerenje i od njega odustali.

Pismo čitateljice koja me hvali pomoglo mi je da prepoznam svoju skromnost. Naime takva pisma često dobivam, ali se na njih ne osvrćem, da ne ispadne da se hvalim. Pomisao da se hvalim za mene je arogancija koju sudim. Da sam o tome pisala to bi tako i djelovalo, ali ne zbog činjenica, nego zbog moje osude.

Shvatila sam da moja skromnost nikome nije koristila, ali bi sigurno nekome koristilo da sam slobodno pisala o iskustvima onih ljudi kojima su kolumne pomogle.

Hvala čitateljicama što su mi pomogle da osvijestim svoj polaritet arogancija – skromnost.

I jedno i drugo su ego tvorevine, samo što sam vrlinu odobravala, a manu sudila. Odlučila sam odustati od uvjerenja da arogancija nije dobra i od potrebe da budem skromna.

Svima nam je jasno da Duša nema mane, ali nam je teško prihvatiti da nema niti vrline. U istini smo takvi kakvi jesmo i ostvarujemo svoju zadaću na opću dobrobit. Što bi u tome trebalo biti skromno?

Kad malo bolje razmislim, skromnost je besmislena isto koliko i arogancija, jer nam osporava da budemo svoji i uživamo u svoj svojoj veličini i ljepoti.

I još nešto. Posjetila me čitateljica na čije sam pismo odgovarala u prošloj kolumni i zahvalila mi se što sam je podsjetila da je duhovni napor odgovor na njeno pitanje. Ispričala mi je da je snagom svoje vjere i volje prohodala nakon oduzetosti, jer je u svojoj svijesti svakodnevno hodala, unatoč objektivnoj situaciji. Shvatila je da je princip isti, bez obzira o kojem se području života radi.

Ovo možda ne bih napisala da nisam odustala od potrebe da budem skromna.

 

Autorica: Natalie Luks

Izvor: www.monitor.hr

Foto: Marina Horvat

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s