Skriveni osjećaji

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Svi smo mi tijekom djetinjstva morali naučiti regulirati svoje osjećaje. Morali smo naučiti da je ponekad bolje suzdržati se od izražavanja ljutnje ili tuge u školi ili na ulici jer ti osjećaji ne bi bili prihvaćeni na način koji bi nam odgovarao.

Morali smo naučiti da naši osjećaji nisu poželjni svugdje, u svakom trenutku, a isto tako smo morali naučiti da, bez obzira na plač, nećemo dobiti novu igračku i da ćemo, bez obzira na ljutnju, morati ići na spavanje u određeno vrijeme. Potiskivanje osjećaja je bilo dio priče o odrastanju, dio socijalizacije i da nismo naučili potiskivati osjećaje, bili bismo sasvim neprilagođeni.

Međutim, korijen većine problema odraslih ljudi su upravo potisnuti osjećaji. Neisplakana tuga, skriveni bijes, neizražena radost, ugušena ljubav… Mada se može činiti čudnim da neko potiskuje radost ili ljubav, to nije ništa čudno kada se stavi u kontekst odrastanja, jer je u nekim obiteljima dječja radost roditeljima bila samo “smetnja”, a pokazivanje ljubavi je nailazilo na hladan zid roditeljskog ignoriranja.

Potisnuti osjećaji mogu biti toliko teški i bolni da ih čovjek doživljava kao strano tijelo u sebi. Međutim, ti osjećaji nisu ništa drugo nego izvorna, emotivna ljudska priroda koja nije naišla na prihvaćanje i doživljaj unutar obitelji, pa ju je i čovjek unutar sebe navikao odbacivati i tretirati kao “nešto drugo”, kao problem koji treba riješiti, kao nešto što treba “izbaciti van”, a ne kao dio sebe koji je bolan zato što nije uklopljen u emotivnu cjelinu, jer nije povezan, jer nije prihvaćen i doživljen. Zato je jedan od najvažnijih koraka u terapijskom procesu da čovjek svoju vlastitu emotivnu bol prestane doživljavati kao neprijatelja i počne vjerovati svojoj emotivnoj prirodi koja se sigurno ne bi sama od sebe “odmetnula” i počela mu stvarati probleme, boljeti ga, otežavati mu život.

Svaki osjećaj teži biti izražen. Potisnuti osjećaji su koncentrat i oni imaju snažnu tendenciju da se izraze, da se pokažu, da daju do znanja da postoje i da neće prestati postojati sve dok ne pronađu svoje zrcalo u vanjskom svijetu, sve dok ne pronađu osobu koja će ih prihvatiti ili kontekst u kojem će se napokon rasprostraniti, pokazati sebe. Zato potisnute osjećaje možemo shvatiti kao jednu vrstu samoispunjavajućeg proročanstva. Oni upravljaju čovjekom, vode ga kroz život sve dok se ne stvori kontekst koji je sličan priči u kojoj su ti osjećaji nastali. Tako će, na primjer, osoba koja je razvila obrazac pasivne agresije zbog previše kontrolirajuće majke, ni ne znajući da to radi, početi odugovlačiti s obavezama na poslu i tako ući u konflikt sa šeficom, koju je nesvjesno ugurao u ulogu majke. Ili će se žena koja je cijelo djetinjstvo pokušavala pomoći ocu i spasiti ga od alkohola zaljubiti u čovjeka kojem će opet biti pomagačica i spasiteljica, samo što će se ovaj put, recimo, baviti njegovom depresijom i dugovima.

Svaka od tih emotivno nabijenih priča želi drugačiji kraj, želi razrješenje. Ili, točnije rečeno, čovjek podsvjesno teži razrješenju svoje bolne priče, međutim, najčešće se događa upravo suprotno – priča se ponavlja. Sve dok su potisnuti osjećaji režiseri životnih priča, one će se ponavljati. Kontekst će biti drugačiji, ali temeljno uvjerenje (“ne vrijedim”, “mene nitko ne voli”, “nikada ništa ne napravim kako trebam”, “ne zaslužujem uspjeh” i slično) će se samo iznova potvrđivati.

Sva ta uvjerenja nastajala su u djetinjstvu i glavni problem je to što prirodni emotivni odgovor na takve direktne ili indirektne poruke (“ne vrijediš”, “nisi mi važan” i slično) nije mogao biti izražen, jer bi bio neprihvaćen – tuga bi možda bila ismijana, a ljutnja kažnjena. Taj prirodni emotivni odgovor koji nije mogao biti izražen je ostao unutra, potisnut i počeo progovarati kroz razne psihosomatske simptome – netko će osjećati bol ili težinu u prsima, netko pečenje u želucu, a netko kroničnu iscrpljenost ili nervozu.

Emotivno nabijene priče se često iz generacije u generaciju kopiraju, pa se kćerka, protiv svoje volje, malo po malo počne pretvarati u svoju strogu majku koja pretjerano kontrolira svoju djecu. Međutim, često se dogodi i da se priča obrne. U ovom slučaju bi to značilo da kćerka svoju djecu počne odgajati sasvim drukčije, da im stalno popušta, pa djeca postanu “previše moćna”, odnosno rade što žele – kontroliraju i manipuliraju svoju majku. Takva “obrnuta priča” se zapravo opet ponavlja, jer djeca koja su rano stekla osjećaj moći i kontrole nemaju dovoljno razvijene osobne granice, odnosno “rasprostranjuju se na druge”, ne prepoznaju njihove osjećaje i potrebe, nego misle da su drugi tu da im služe za njihove potrebe i ciljeve. Tako ponovo dolazimo do strukture ličnosti s početka: do ličnosti koja kontrolira i ne uvažava druge.

Ovo su, naravno, samo kosturi priča koje se na razne načine mogu prelamati kroz generacije i mijenjati se, ovisno o urođenom temperamentu osobe i raznim životnim okolnostima. Potisnute osjećaje možemo shvatiti kao korijenje, a životne priče kao grane svog životnog stabla. Prorađujući potisnute osjećaje si otvaramo prostor za nove životne priče koje nisu za nas odabrali drugi, već ih odabiremo sami.

Autor: Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s