Kako kontrola narušava ljubav?

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Na početku ljubavne veze, najljepše se osjećaju oni koji u vezu ulaze s punim povjerenjem u partnera i s vjerom da će veza dugo trajati. Međutim, to se s vremenom mijenja, što je sasvim logično, budući da se odnos počinje sve više temeljiti na realnim kvalitetama odnosa, a sve manje na vjeri i povjerenju. Hoće li neka veza opstati ili ne, vrlo je teško predvidjeti. A još teže je predvidjeti koliko će se partneri u vezi osjećati zadovoljnima, voljenima i slobodnima.

Osjećaj slobode je jedna od bitnih stavki u svakom intimnom odnosu. Američki psihijatar i začetnik realitetne terapije William Glasser potrebu za slobodom smatra i jednom od četiri osnovne psihološke potrebe. Osim potrebe za slobodom, navodi i potrebu za ljubavlju, potrebu za zabavom i potrebu za moći. Mada mnogi prema riječi “moć” gaje odbojnost jer je asociraju s potrebom za dominacijom, u ovom slučaju je to zdrava potreba za osjećajem da smo nekome važni i da neke svoje ciljeve možemo i ostvariti.

Glasser smatra da je glavni izvor nesreće u vezama taj što partneri pokušavaju ostvariti svoju potrebu za ljubavlju i pripadanjem tako da nad partnerom pokušavaju uspostaviti kontrolu. Drugim riječima, potreba za moći postaje destruktivna za vezu i samim time ugrožava osjećaj slobode i ljubavi.

Osjećaj moći stječemo putem kontrole. Moć i kontrola su svakom čovjeku važni i, ma koliko se neka osoba činila slabašnom ili podčinjenom, neće odustati od osjećaja snage i stabilnosti koju dobiva time što neke stvari u životu ima pod kontrolom. Uzmimo na primjer ženu koja nema primanja i koja se osjeća podčinjeno u ulozi domaćice. Koliko god ona možda trpjela suprugovu dominaciju, u nekom trenutku će zahtijevati da one stvari zbog kojih se osjeća važnom budu po njenom. To može biti raspored stvari u kuhinji, točno vrijeme ručka ili nešto treće što se može činiti nevažnim, ali njoj je važno jer joj daje osjećaj reda i kontrole. Čak i potpuno podčinjena osoba koje je u odnosu s vrlo egocentričnim partnerom podsvjesno će pronaći način da uspostavi neku vrstu kontrole, pa makar kroz nemoć – tako da oboli od neke psihosomatske bolesti zbog čega će njene potrebe napokon izbiti na vidjelo i doći u centar pažnje.

Osim naređivanja, manipulacije, prigovaranja i kritiziranja, u vezama postoji cijeli niz destruktivnih ponašanja koja čine lice i naličje kontrole. Najčešća takva ponašanja su pasivna agresija, prekid komunikacije i prijetnja napuštanjem. Dok pasivno agresivna osoba ne ispunjava očekivanja, odugovlači, kasni i na taj način “radi po svome” i izaziva ljutnju, osoba koja prekida komunikaciju i prijeti napuštanjem povrjeđuje poručujući svom partneru (ili partnerici) da je nevažan (odnosno, nevažna). Bol koja nastaje zbog takvog odbacivanja je naročito snažna kod onih ljudi koji su kao mali doživljavali napuštanje i odbacivanje u obitelji. Upravo ta bol je onda ono što vrši unutarnju kontrolu i osoba stječe dojam da mora vratiti partnera samo kako bi bol napuštanja minula.

Ljubav i bliskost u partnerskom odnosu su u direktnoj vezi s tim koliko je netko “na ti” sa svojom osobnom moći. U našem društvu koje možemo nazvati post-patrijarhalnim, vrlo često ćemo naići na muškarce koji ambicioznu (“moćnu”) ženu neće odabrati za partnericu, jer bi se pored nje osjećali ugroženima, ali će im takva žena zato lako postati predmet osvajanja. Odnos moći u odnosu je vrlo osjetljiva tema i rijetki su parovi u kojima se i muškarac i žena međusobno podržavaju i uvažavaju u zdravom osjećaju moći koji vezi donosi prosperitet i povjerenje koje je nužan temelj za ljubav.

Kako vrijeme prolazi i životne situacije se mijenjaju, iskrsavaju stalno nove situacije u kojima se odnosi moći mijenjaju. Recimo, osoba koja je do jučer imala snažan osjećaj moći i važnosti, sutra može završiti u krevetu zbog bolesti i suočiti se s tim da ga partnerica takvog slabog i nemoćnog uopće ne doživljava i da ga takvog zapravo možda i ne treba. Ili se može iznenaditi činjenicom koliko je voljen i prihvaćen upravo tada dok je slab i nemoćan, a on je živio u strahu da će kao slab biti obezvrijeđen i odbačen.

Život donosi stalno nove prilike za sve dublje upoznavanje partnera, ali i samog sebe kroz odnos s partnerom. Svaki novi životni period izvlači na vidjelo novi sloj osjećaja koji prije nisu bili izraženi i novi sloj misli koje prije nisu bile izgovorene. Ono što brojni psiholozi smatraju najvažnijim prediktorom opstanka veze i zadovoljstva kvalitetom veze je upravo komunikacija. Parovi koji dobro komuniciraju i koji mogu izraziti širok spektar misli i emocija se u vezi osjećaju prihvaćenima i imaju osjećaj da im je veza “živa”.

Kvalitetna komunikacija i obostrana želja za razvijanjem odnosa su dobitna kombinacija koja omogućuje da veza opstane i da se razvija, kako u lijepim, tako i u teškim periodima života.

Međutim, često se događa da samo jedan od partnera (uglavnom to bude žena) želi napredovati, mijenjati se, osvještavati svoje obrasce i živjeti “živu vezu”, dok je partner u nekoj svojoj izolaciji, nezainteresiran. Čak i u takvim slučajevima nije sve izgubljeno, jer se može dogoditi da se inertan partner promijeni tek onda “kada nema druge”, odnosno kada se žena izvuče iz uhodanog obrasca i promijeni svoje ponašanje. To uvijek predstavlja određeni rizik, jer uhodani obrasci znače i određenu sigurnost u opstanak veze, makar ona bila predvidljiva i monotona. Međutim, takva vrsta rizika u vezu unosi živost i novu priliku za upoznavanje sebe i partnera.

Autor: Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s