Uzorci bliskosti

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Bliskost je riječ koju svi razumijemo, međutim, ipak je shvaćamo na vrlo različite načine. Neki ljudi stvaraju osjećaj bliskosti prepričavanjem baš svega – važnog i nevažnog – što im se tijekom dana događalo. Neki do osjećaja bliskosti dolaze kroz pisanje iskrenih i otvorenih e-mailova, ali na sigurnoj prostornoj udaljenosti – možda i u drugoj državi. Neki su skloni povlađivanju, dodvoravanju ili odustajanju od odlučivanja i prepuštanju vodstvu sposobnom i “čvrstom” partneru. Neki ulaze u konflikte kako bi izazvali burne emocije i dobili potvrdu da je partneru stalo, da nije hladan. Neki bježe kako bi partner počeo žudjeti za njima, a neki grade zajedničke neprijatelje koje ogovaraju i od kojih se ograđuju u sigurnu tvrđavu svog partnerstva ili obitelji.

Bliskost za većinu ljudi nije jednostavna. Ona ima svoje uzorke koji se razvijaju od ranog djetinjstva. Razvojna psihologinja Mary Ainsworth je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvila “teoriju privrženosti” kod djece koju su u osamdesetima njeni nasljednici Cindy Hazan i Phillip Shaver, a zatim i mnogi drugi, primijenili i na uspostavljanje bliskosti među odraslima.

Svi smo mi bili novorođenčad. Bili smo bespomoćni i potpuno ovisni o ljubavi i pažnji roditelja, a naročito majki. Majke su bile te koje su nas grlile ili zanemarivale, koje su osluškivale naše potrebe ili ih krivo interpretirale i gurale nam dudu u usta onda kada je trebalo promijeniti pelenu.

Nijedna majka ne može u potpunosti udovoljiti potrebama novorođenčeta. Nema savršene majke. Međutim, savršena majka novorođenčetu nije ni potrebna. Potrebna mu je “dovoljno dobra majka” koja je u stanju razviti sigurnu emotivnu bazu, tako da novorođenče “zna” da može računati na majku, da neće biti ostavljano i da neće umrijeti od gladi. Osim te sigurne baze koja se odnosi na tjelesne potrebe, tu je i emotivna sigurnost koja se razvija kroz grljenje, pričanje, igru, gugutanje i izraze lica koji djetetu stvaraju osjećaj da je važno i zbrinuto.

Međutim, ako majka nije dovoljno emocionalno zrela i nije u stanju posvetiti se novorođenčetu u onoj mjeri u kojoj je to njemu potrebno, “uzorak bliskosti” se mijenja. Tako, osim “sigurne privrženosti” (oko 65% djece), psihologinja Mary Ainsworth razlikuje i “izbjegavajuću privrženost” (oko 35% djece), te “anksioznu privrženost” (oko 10 % djece). Djeca koja nisu imala prilike razviti sigurnu emocionalnu privrženost najčešće kasnije kao odrasli postaju naročito osjetljivi na odbacivanje.

Djeca koja su razvila “sigurnu privrženost” ne sumnjaju u majčinu ljubav, vesele se kad je vide, pokazuju blago negodovanje pri odvajanju i, dok je majka u blizini, slobodno istražuju okolinu. Kasnije, kada odrastu, imaju pozitivnu sliku o sebi i svom partneru i vješto balansiraju između potrebe za bliskosti i potrebe za samostalnošću. Naravno, to ne znači da su njihove veze idealne i bez konflikata, već da su u stanju uspostaviti bliskost i često osjećati ugodnu emotivnu povezanost bez pretjeranog kontroliranja odnosa, odbacivanja ili bijega.

Djeca koja su razvila “izbjegavajuću privrženost” ne vole dodir i maženje, manje surađuju i manje istražuju okolinu. Kada majka ode, ne pokazuju naročitu uznemirenost, a kada se vrati – izbjegavaju je. Ovaj uzorak bliskosti može nastati kada je majka u prvim mjesecima novorođenčetovog života bila vrlo malo ili nimalo prisutna. Kada odrastu, djeca koja su odrasla s takvim majkama imaju potrebu za visokom razinom autonomije, prikazuju se samodostatnima i nepovredivima. Nisu skloni pokazivati osjećaje, a kada ih se odbaci, povlače se u sebe i udaljavaju od partnera, o kojem često nemaju neko naročito mišljenje.

Djeca koja su razvila “anksioznu privrženost” nemaju povjerenja u odrasle, nesigurna su, bojažljiva i u nepoznatim situacijama vrlo malo istražuju. Kad god mogu, drže se majke, jako teško im pada odvajanje, a kada se majka vrati reagiraju ambivalentno – traže bliskost, ali i odbacuju. Ovaj uzorak bliskosti može nastati kada majka nije bila dovoljno emotivno uživljena u kontakt s djetetom – kada je često odsutna duhom ili brigu oko djeteta obavlja mehanički. Kasnije, kao odrasli ljudi, djeca ovakvih majki traže izrazito snažnu povezanost i intimnost, potvrdu i odobravanje od partnera i skloni su ovisničkim odnosima. Nepovjerljivi su i često pokazuju pretjeranu emocionalnost, brigu i impulzivnost.

Nešto kasnije, unutar teorije privrženosti je prepoznata i tzv. “dezorganizirana privrženost” koja nastaje kada je majka generalno prestrašena ili zastrašujuća. Kada je majka prestrašena, dijete čita njen izraz lica i osjeća se ugroženo, jer nema oslonca, a kada je majka agresivna ili zlostavlja, onda dijete upada u tzv. “strah bez razrješenja” jer je majka istovremeno i izvor sigurnosti i izvor prijetnje. U odrasloj dobi, kod dezorganizirane privrženosti postoje veliki problemi u uspostavljanju intimnosti, jer takve osobe znatno iskrivljuju sliku partnera. Ovaj oblik privrženosti mnogi psiholozi i psihijatri smatraju temeljnim uzrokom različitih poremećaja ličnosti i patološkog ponašanja.

Tako je to u teoriji… A kako to izgleda u stvarnosti?

Uzmimo, recimo, susret između djevojke s “anksioznom privrženošću” i muškarca s “izbjegavajućom privrženošću”. Oni si isprva pristaju kao ruka i rukavica. Njoj je potrebna velika bliskost, snažno povezivanje, što i njemu isprva odgovara jer zaboravlja na distancu koja ga iznutra odvaja od njega samoga. Međutim, uskoro on naglo odlazi, jer ga odnos “guši”, a ona se osjeća kao da gubi tlo pod nogama. Nakon nekog vremena, kada se oporavi i ohladi, on se ponovo približava jer ga zapravo ne privlači ona kao osoba, već njena distanca. Na kraju se ovakav odnos svede na igru kontrole u kojoj pobjeđuje onaj kome je manje stalo.

Ili, uzmimo drugi primjer. Recimo da muškarac ima izgrađenu “sigurnu privrženost”, a žena dezorganiziranu. Ovaj emotivni koktel također može biti vrlo intenzivan, ako muškarac iz nekog razloga ostane u odnosu. Njegovu sigurnost u bliskost će stalno narušavati njene projekcije, a on će pokušavati održati odnos i “izvesti je na pravi put”. Hoće li na kraju pobijediti njena unutarnja kaotičnost ili će se ona primiriti – tko zna.

Jedan od čestih obrazaca za uspostavljanje bliskosti jeste podjela uloga na “jakog” i “slabog”. Osoba koja je u ulozi “jakog” stalno troši energiju na to da se osjeća većom, višom i važnijom od svog partnera i time negira svoju slabost i ranjivost, a osoba koja je u ulozi “slabog” gubi energiju zbog toga što je stalno podčinjena i što njene odluke i misli partneru nisu važne ni vrijedne.

Ovakav odnos isprva također stvara snažan osjećaj bliskosti, jer se partneri doslovno nadopunjuju – jedan se osjeća sposobnim i važnim, dok se drugi osjeća opuštenim i zaštićenim. Prvi dobiva dozu mekoće i ranjivosti preko partnera, a drugi dobiva dozu snage i važnosti preko partnera. Međutim, uskoro obrazac počinje igrati vlastitu igru i partneri postaju njegove marionete. “Jaki partner” postaje sve hladniji i umišljeniji, a “slabi partner” postaje sve pasivniji i dosadniji. Hoće li te uloge puknuti ili ne – ne zna se. Ponekad traju do kraja života, a ponekad se raspadnu i to prilično naglo. Često se zna dogoditi da se “jaki partner” zaljubi u nekog koga procjenjuje jačim od sebe, s kim napokon može biti u suprotnom odnosu, u odnosu u kojem se napokon može odmoriti i dozvoliti si slabost.

Nesvjesno preuzimanje uloga, uzorci privrženosti koji se razvijaju od najranijih dana… Je li za one koji nisu imali kvalitetne uvjete odrastanja uopće moguće uspostaviti trajnu bliskost koja bi se temeljila na pažnji i povjerenju?

Naravno da je moguće. Mada, rijetki su oni koji će u starijoj dobi imati kvalitetan odnos i ugodan osjećaj bliskosti sa svojim partnerom. Dovoljno je da pogledamo malo oko sebe i da nam postane jasno da većina starijih parova ima slabu ili nikakvu komunikaciju, da su okoštali u svojim ulogama i da tu ima vrlo malo nade za promjenu. Na žalost, to je realnost. Nesvjesni obrasci su snažni i većinu ljudi povedu kroz život i zarobe. To ne znači da u takvim odnosima nema bliskosti, nego da je ona slaba ili rastrzana, jer se uspostavlja kroz naučene obrasce koji su jedna vrsta filtera za emocije.

Stabilna bliskost koja ne ostaje na mrtvoj točki, nego ima svoju živu dinamiku, može se razvijati samo ako su partneri spremni učiti kroz odnos. Bliskost s partnerom izvlači na vidjelo sva ona unutarnja mjesta na kojima nismo bliski sa samima sobom. Netko će se izolirati jer nije u stanju reći ne, netko će se izolirati kada treba uspostaviti tjelesnu intimnost, netko će se izolirati kada ima previše stresa na poslu. Načini na koje se izoliramo i odbacujemo ili načini na koje tražimo previše pažnje i povezanosti nam mogu puno toga reći o nama samima. Zato je upoznavanje sebe kroz odnos s partnerom izuzetno vrijedno. Obostrano ulaganje u razvijanje partnerske bliskosti se uvijek vrati. Ne samo kroz dobar osjećaj povezanosti s partnerom, veći i kroz dobar osjećaj sa samim sobom.

Autor: Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net

Oglasi

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s