Mogu li emocije prelaziti s jedne na drugu osobu?

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Sigurno nam se svima barem jednom u životu dogodilo da smo se nakon druženja s prijateljicom kojoj je teško osjećali kao da je njena težina prešla na nas. Isto tako smo sigurno više puta čuli prijateljice kako se žale da im je dosta da im drugi samo prevaljuju svoj teret. Čini se kao da smo navikli o teškim emocijama razmišljati kao o nekom oblaku koji se seli iz osobe u osobu. Međutim, u podlozi ovog “prebacivanja emotivnog tereta” je nešto sasvim drugo.

Emocije ne lebde zrakom i ne prelaze s čovjeka na čovjeka. Sve što osjećate izvire iz vas samih. I ako se dogodi da se nakon razgovora s prijateljicom osjećate mučno ili depresivno, to znači da je razgovor probudio “nešto vaše”, a ne da je ona na vas prebacila “nešto svoje”.

Recimo da se vaša prijateljica žali na svoju majku koja je neprestano kontrolira. Ako se probude “neugodni osjećaji iz dubine” koji ostaju s vama i nakon razgovora, moguće je da vas njena situacija podsjeća na to da je vaš suprug također sklon pretjeranoj kontroli. Njeni osjećaji bude vaše potisnute osjećaje, odnosno uživljavanje u njenu priču služi kao okidač za vaše potisnute osjećaje. U ovom slučaju, zajednički nazivnik njenog i vašeg problema je: netko vas maltretira svojom kontrolom.

Ili, uzmimo drugi primjer. Ako vam prijateljica priča o tome kako joj je poginuo prijatelj iz osnovne škole, a vi niste prežalili nagli gubitak svog brata koji se možda dogodio i deset godina ranije , vrlo je moguće da ćete nakon razgovora osjećati kao da vas je obuhvatio teški oblak tuge. Ako niste svjesni da je njena priča probudila vaše osjećaje, mislit ćete da vas je samo bespotrebno opteretila i da je problem u njoj jer ima tendenciju prevaljivanja svog tereta na druge.

Osim što se težina i osjećaj opterećenosti može pojaviti zbog emotivne asocijacije vezane uz nečiju priču, može se pojaviti i zato što nemate običaj izražavati osjećaje koji čuvaju vaše zdrave emotivne granice. Primjerice, ako vam se kolega s posla obraća s visoka, kritizira vas ili vam se podsmjehuje, a vi se ne branite, u smislu da izražavate svoju ljutnju ili poduzimate mjere zaštite prijavljivanjem nadređenom, onda ćete zasigurno ostati sa osjećajima povrijeđenosti, ljutnje ili srama koji će vas pratiti možda naredna dva sata, a možda i narednih nekoliko dana.

Kada ne reagirate, bilo zato što vam to daje osjećaj da ste iznad situacije, bilo zato što se bojite da biste mogli preburno reagirati i ostati bez posla, to ne znači da se vaši osjećaji nisu probudili. To znači da su se probudili, ali ste ih ignorirali. Međutim, kada ih ignorirate, osjećaji ne nestaju, nego samo mijenjaju svoje “agregatno stanje” i pretvaraju se u zbrku misli popraćenu tjelesnim simptomima kao što su grč u želucu ili napetost u vratu.

Emotivno nereagiranje je obično posljedica odgoja i zabrane na izražavanje pojedinih emocija, a može biti i znak šoka i nevjerice koji se javljaju jer “vi nikada tako nešto ne bi napravili”. Ovo je rečenica koju ste vjerojatno puno puta izgovorili i puno puta čuli da je drugi izgovaraju. Ta nevjerica da je netko uopće mogao “tako nešto reći” ili “tako se ponašati” također datira otprije, iz dječjeg doba kada niste bili spremni na neke šokove koje vam je život priuštio, pa ste se automatski branili emocionalnom distancom koju bismo mogli prevesti sa: “Ne vjerujem da se ovo događa”.

Dakle, kada osjećate emocionalnu opterećenost nakon razgovora s nekim, onda to može biti zato što je: a) ta interakcija u vama probudila potisnute osjećaje ili b) jer niste emotivno reagirali, pa samim time niste ni postavili zdravu emotivnu granicu. U prvom slučaju možete razmisliti što vas je u razgovoru posebno dirnulo, a u drugom slučaju možete razmisliti kako to da niste reagirali i, da možete vratiti film unatrag, kako biste najradije reagirali.

Izražavanje potisnutih osjećaja i stvaranje emotivne protočnosti kroz tijelo je velika tema i ne može biti obuhvaćena ovom kolumnom, ali zato može biti razjašnjeno pogrešno uvjerenje da se emocije, poput oblaka sele iz jedne u drugu osobu. Kao što sam već spomenula, osjećaji uvijek izviru iznutra i druga osoba svojim riječima ili postupcima može potaknuti stvaranje osjećaja, ali ne može prenijeti ili “prebaciti” svoj osjećaj direktno u nas. Baš kao što radosno društvo u nama može pobuditi osjećaj radosti, tako i turobno društvo može pobuditi osjećaj tuge, ali ti osjećaji su uvijek naši.

Zato, ako se dogodi da se nakon razgovora s prijateljicom osjećate “pokislo”, prije nego što zaključite da vas je zarazila svojom lošom voljom, razmislite što je točno u vama probudilo takve osjećaje. Naravno, uvijek postoji mogućnost da vam prijateljica ne da disati, da je preokupirana svojim osjećajima i da je vi uopće ne zanimate. Takva jednostrana komunikacija u kojoj vas kao aktivnog sugovornika nema je također vrlo naporna. Međutim, i onda su osjećaji koje doživljavate vaši, a ne njeni, a nastali su zbog nemogućnosti emotivnog izražavanja. Kada biste iskreno izrazili sve što osjećate i mislite, pitanje je da li bi taj odnos opstao.

Nadam se da se zbrka oko “emotivne naoblake” i njenog prebacivanja na druge malo razbistrila i da će vas sljedeći put takva situacija potaknuti na razmišljanje i otkrivanje nekih vlastitih zaboravljenih emocija.

Autor: Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net/

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s