Nagrada ili kazna?

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Hoću li biti nagrađena? Jesam li zaslužila nagradu ili kaznu? Što moram napraviti da bih bila nagrađena? Kakva moram biti? Ovakva pitanja su izuzetno česta. Ali, ne postavljamo ih na glas, već u mislima. Nitko ih ne čuje i zato zaista malo ljudi zna koliko sistem nagrade i kazne utječe na ljudsko ponašanje.

Krenimo s primjerom. Tina ima 34 godine, a do sada je imala samo nekoliko ljubavničkih veza. Svaki put se veza prekidala tako da bi se ona strašno zaljubila, a muškarac bi je na kraju odbacio radi svoje supruge ili djevojke. Njen glavno uvjerenje je: «Ako pokažem muškarcu da sam divna osoba, on će me nagraditi svojom ljubavlju». Zaključak koji je izvela iz neuspjelih pokušaja je: «Ja ne zaslužujem ljubav». Nesvjesno je birala zauzete muškarce, jer se za njih trebala boriti. Trebala se natjecati sa suparnicom i biti bolja.

Problem sa sistemom nagrade i kazne je vrlo raširen i teško iskorjenjiv. Zašto? Zato što je to bio jedan od dva osnovnih sistema učenja kada smo bili djeca. Kada smo prvi put rekli ´mama´, roditelji su bili oduševljeni i mi smo shvatili da treba tu riječ što više izgovarati. Kada smo prvi put prohodali, većina nas je dobila puno divljenja i pohvala. Kada smo dobro naučili lekciju, dobili bi nagradu – dobru ocjenu. Kada bi bili dobri i poslušni – dobili bi pohvalu od roditelja. Ili, čak i ako nismo dobivali pohvale, barem smo, zadovoljavajući kriterije roditelja, izbjegavali kazne.

Sistem nagrade i kazne je toliko upleten u našu biologiju da postoje poznati dopaminski putovi koji reagiraju na nagradu. Ti putovi su puno puta korišteni kada smo bili djeca i mozak je navikao povezivati nagradu s osjećajem sreće i užitka. Zato je odrasloj osobi jako teško odvići se od promatranja svijeta kroz prizmu nagrada i kazni, pa mnogi odrasli do kraja života ostaju u uvjerenju da svijetom upravlja neka sila (Univerzum) ili osoba (Bog) koja je pravedna i koja svima dijeli po zasluzi, mada cjelokupna slika svijeta upućuje na upravo suprotno. Čime su djeca u Africi zaslužila gladovati?

Vjerovanje u neku pravednu silu je dječje vjerovanje u savršenog, pravednog roditelja koji nagrađuje i kažnjava upravo onda kada treba i upravo onoliko koliko treba. To vjerovanje ne bi bilo nikakav problem da ljudima zaista na ozbiljan način ne komplicira živote. To vidimo na primjeru Tine, a i na primjeru mnogih drugih ljudi koji upadaju u snažno samookrivljavanje zato što bolest u obitelji ili dobivanje otkaza zbog viška radne snage tumače kao kaznu. ´Kažnjeni su´, a ne znaju ni čime su to zaslužili.

Sistem nagrade i kazne je duboko upleten u ljudske živote, ima svoju biološku osnovu i funkcionira kao neka vrsta droge. Vjerovanje u nagradu stvara u mozgu procese koji su vrlo slični onima koje stvaraju pojedine droge. Osjećaj nagrađenosti, povlaštenosti ili ´pomilovanosti odozgo´ je osjećaj na koji se lako i prirodno ´navući´. Samo, problem je u tome što, kao i kod svake ovisnosti, da bi se održalo povišeno raspoloženje, potrebno je sve više i više droge, a to znači – stalno osvajati pehare, stalno zasluživati nove pohvale, stalno dokazivati svoju dobrotu ili sposobnost. Međutim, neuspjesi i nesreće su dio svakog životnog puta, a uvjerenje da su to zaslužene kazne te nesreće i neuspjehe čini puno, puno bolnijima.

Osim toga, interpretiranje životnih događaja kroz prizmu sistema nagrade i kazne je egocentrično i ne dozvoljava nam da u dovoljnoj mjeri vidimo, odnosno doživimo druge ljude. To je najlakše objasniti na primjeru Tine koja, kada joj muškarac pokloni pažnju, interpretira to kao nagradu, a kada je zanemaruje ili odbacuje, interpretira to kao kaznu. A gdje je tu on? Gdje su njegovi izbori, njegove odluke, njegove želje i njegovi osjećaji? Zar nije moguće da je on s njom zato što mu, recimo, nedostaje da mu se supruga divi? Zar nije moguće da je izgubio interes zbog toga što mu se otac teško razbolio i ima potrebu za osamom?

U trokutu između Tine, muškarca i ´univerzalnog autoriteta´ koji nagrađuje i kažnjava pravog, stvarnog muškarca sa njegovim željama, potrebama i odlukama u stvari nema. U toj interakciji postoji samo Tina i ´univerzalni autoritet´ koji je nagrađuje ili kažnjava, a muškarac je samo pasivni objekt, nagrada koja će joj biti dodijeljena ako je zasluži ili ako bude dovoljno dobra.

Proces odvikavanja od droge zvane ´zasluži, pa ćeš biti nagrađen(a)´ je za većinu ljudi prilično težak, jer mijenja cjelokupnu sliku sebe i svijeta. Ta promjena zadire u duhovna uvjerenja, u osjećaj kontrole i u potisnute emocije. Međutim, koliko god bilo teško, to odvikavanje je zaista važno.

Prvi korak koji možete učiniti je primijetiti kada na taj način interpretirate događaje i zapitati se: «A što ako to nije nagrada? Ili «Što ako to nije kazna?» Čim si otvorite mogućnost za drugačije razmišljanje, past će vam na pamet mnoštvo drugih odgovora. Međutim, to otvaranje podrazumijeva hrabrost za otpuštanje imaginarne kontrole koju daje vjerovanje u sistem nagrade i kazne. Svijet nakon tog otpuštanje djeluje puno kaotičnije, ali i donosi nov osjećaj slobode.

Autor: Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s