Slike i vizije

Piše: Natalie Luks

Piše: Natalie Luks

Zamislite da vam prijatelj, iz čistog mira i bez ikakvog posebnog razloga pokloni novi auto. S čuđenjem biste ga upitali zbog čega to čini, koji mu je motiv. Sigurno mu ne biste vjerovali kad bi vam odgovorio da je to samo zato što je intuitivno osjetio da vam treba auto, jer se to u svakodnevnom životu ne događa na takav način.

Ali unatoč tome većina ljudi očekuje da im se nešto daruje, da nešto iskrsne, da se dogodi čudo, slučajnost ili sreća pa da sretnu princa, da dobiju odličan posao, da im se ukaže izvrsna prilika, da dobiju na lutriji. To je zbog toga što intuitivno osjećaju da je to njihova istina. To su naše vizije koje čeznemo ostvariti. Paradoks je u tome što mi zaista u svakom trenutku svog života stojimo pred takvim princem, poslom, prilikom, ali to ne znamo prepoznati. Ako i prepoznamo, onda to ne znamo primiti.

Zašto? Zato što imamo sirotinjsku svijest da nismo dovoljno vrijedni i da zbog toga ne zaslužujemo ono što želimo. S tom sviješću naše vizije (koje čeznemo ostvariti) pretvaramo u slike i smatramo da će nam tek ostvarenje slika dati vrijednost koju želimo ostvariti i uvećati. Ljudima je teško shvatiti da je istina upravo obrnuta, da im partner neće dati ljubav i da im novac neće dati sigurnost, jer snažno vjeruju svojim slikama koje tvrde suprotno.

Neki ljudi svoje slike ne ostvaruju, a neki ih ostvaruju. Oni koji ih ne ostvaruju dive se i zavide onima koji ih ostvaruju. Prema toj paradigmi strukturiran je cjelokupan društveno – ekonomski sustav koji održava svijet slika (iluzija).

Konkretno, svi želimo ljubav. To je istinska čežnja svakog čovjeka. Ali zamislite da sretnete nekoga tko je zaista u ljubavi i izražava ju prema svima s kojima je u kontaktu, ali nema partnera, ili ima partnera koji se ne uklapa u vašu sliku partnera za tu osobu. Sigurna sam da mu ne biste vjerovali da je u ljubavi (naravno, osim ako i sami niste u ljubavi). Problem je u tome što su stereotipi toliko jaki da nam ne dozvoljavaju da pomislimo da je ljubav nešto što se ne uklapa u našu sliku ljubavi.

S tim se svakodnevno susrećem, pa tako znam koliko je teško odustati od slike, i odlučiti se ostvariti svoju viziju. Ljudi misle da odustati od slike ljubavi znači odustati od objekta ljubavi (partnera). Teško im je shvatiti da izraziti ljubav znači imati svijest da je izvor ljubavi u nama, a da nam vanjski svijet tek omogućuje da sve što imamo predamo onima koji to trebaju.

Ako očekujete da ljubav prvo dobijete, tada ste zalijepljeni za sliku i blokirate istinski izvor ljubavi i svoju viziju ostvarenja ljubavi. I dok vi očekujete princa iz slike, pravi princ stoji pred vama, a vi ga ne možete prepoznati, jer se on ne vidi običnim okom, nego srcem.

Slično je i s ostalim vrijednostima. Nedavno me nazvao jedan novinar da malo porazgovaramo prije gostovanja u njegovoj radio emisiji. Rekao mi je da je pročitao par mojih kolumni o duhovnoj ekonomiji i zanimalo ga je da li živim u blagostanju. Odgovorila sam mu potvrdno, pa me nastavio ispitivati da stekne dojam o kakvom se tu blagostanju radi. Pitao me da li imam auto. Rekla sam mu da ga nemam. Zatim me pitao imam li vikendicu. I na to pitanje sam odgovorila isto – nemam ju. Pomalo razočaran, upitao me: “Pa imate li barem puno novaca”? Rekla sam mu da imam novaca koliko mi treba za sve što mi treba i da mi je doista na raspolaganju sve što želim, jer ako trebam auto, tada naručim taksi, ako želim otići na more ili u prirodu, tada odem u hotel. Na kraju me pitao kako dolazim do prihoda kad znamo da su ljudi u financijskoj krizi. Odgovorila sam mu da moji prihodi ne ovise o drugim ljudima, iako ih ostvarujem u suradnji s drugim ljudima. Rekla sam mu da je moja pokretačka snaga upravo osjećaj blagostanja koji nije vezan za sliku blagostanja, nego za moju viziju blagostanja – a to je da imam sve što JA želim i za moju spoznaju da je moje blagostanje potpuno izražavanje mog kreativnog potencijala. Ipak mu nije bilo do kraja jasno zašto ne materijaliziram veći materijalni standard kad sam već takav čudotvorac.

Moram priznati da sam i ja svojevremeno imala sliku blagostanja i uspjeha koju sam nahranila do te mjere da je pukla. Imala sam i auto i vikendicu i još štošta toga i mnogi su mi zavidjeli na standardu i stilu življenja. Izgledala sam bogato i uspješno u svakom aspektu života, a osjećala sam se isprazno. Danas mi, hvala Bogu, nitko na ničemu ne zavidi, a osjećam se ispunjeno i imam sve što želim. Nisam potpuno zadovoljna jer stremim novim duhovnim vrijednostima, koje više nisu u dimenziji blagostanja i materijalnog obilja.

Predlažem vam da iskoristite emociju zavisti. Kada nekome pozavidite, tada se sjetite da ste stvorili sliku o tome što je zdravlje, ljepota, uspjeh, slava, moć, i da vas upravo ta vaša slika odvaja od tih vaših vrijednosti. Isto tako budite sigurni da ljudi kojima zavidite imaju istu sliku, koja i njih isto tako odvaja od njihovih istinskih vrijednosti. Zavist je znak da ste neispunjeni i necjeloviti, bez obzira je li vi nekome zavidite ili drugi vama zavide.

Kada pogledate sve te lijepe, uspješne, pametne i bogate ljude kako se međusobno svađaju i osporavaju, prepoznat ćete da je to zbog toga što su nesretni jer nisu osvijestili Sebe i svoje vrijednosti u nekom, za njih bitnom aspektu života. Sve dok to ne osvijeste, ego će im oduzimati snagu i preusmjeravati je u sliku ljepote, uspjeha, pameti, bogatstva.

Takav čovjek se ponaša kao pčela koja se nalazi u sobi, a želi sletjeti na bagremov cvijet koji se nalazi ispred sobnog prozora. Ona vidi cvijet i želi na njega sletjeti, ali joj smeta prozorsko staklo koje ne percipira kao prepreku, pa u njega udara svom snagom s kojom bi inače poletjela do cvjeta. Problem je što je prozorsko staklo prozirno i ne stvara dojam prepreke, kao što to stvara neprozirni zid.

Ljudi koji ne vide svoje vizije imaju osjećaj da je ispred njih neprozirni zid. Zato svoje vizije projiciraju na ljude koji ostvaruju svoju sliku, a svoju kreativnu energiju troše na divljenje i zavist. Ti ljudi su „opsjednuti“ samo ljudima koji su te iste vizije pretvorili u slike. Ljudi koji vide svoje vizije, a vjeruju da ih ne zaslužuju, pretvaraju svoje vizije u slike i pokušavaju ih ostvariti, ali koliko god lupaju u prozirno staklo i ostvaruju sliku, toliko su udaljeniji od vrijednosti koju žele ostvariti, jer gube vitalnu snagu na udarce.

A samo da malo pomaknu pažnju, shvatili bi da je drugi dio prozorskog krila otvoren. Odnosno da prozorsko staklo uopće ne postoji i da stvarno nikada nije ni postojalo, ali smo ga stvorili u našoj svijesti kako bismo iskusili razliku između ograničene i bezgranične Kuće.

Autor: Natalie Luks

Izvor: www.monitor.hr

Foto: Marina Horvat

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s