Zašto je zaljubljenost slijepa?

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Vjerojatno ste se barem jednom u životu našli u situaciji da prijateljici pokušavate objasniti da se zaljubila u krivog muškarca i da ga pod hitno treba ostaviti. Slušali ste njezine priče, brisali joj suze i čudom se čudili kako se uopće mogla zaljubiti u nekog kao što je on. Ili ste možda upravo vi trebali rame za plakanje jer ste se zaljubili u nekog tko vas ne cijeni, zanemaruje, maltretira ili iskorištava.

Takve (anti)ljubavne priče su vrlo česte. Štoviše, puno su češće od lijepih ljubavnih priča u kojima se partneri vole, poštuju i kroz odnos rastu i nadopunjavaju se. U čemu je stvar? Zbog čega se to događa? Zašto je zaljubljenost tako slijepa?

U zaljubljenosti ima nešto religiozno. Postoje određene dogme koje u najkraćim crtama možemo izraziti sa:
1. Negdje duboko u sebi, on je dobar, pažljiv i nježan.
2. Kada shvati koliko sam dobra, pažljiva i nježna, on će se promijeniti.

Cilj ovakvog religioznog razmišljanja je, naravno, raj. Međutim, u realnosti se događa upravo suprotno – emotivni pakao.

Cijeli proces je duboko podsvjestan, jer da nije, nitko ne bi uporno ostajao u lošem odnosu s povremenim blicevima zaljubljenosti u kojem je omjer mučnih i svjetlucavih osjećaja (u najboljem slučaju) 80:20%. Tkivo tog duboko podsvjesnog procesa je: fantazija

U mašti je sve moguće. Dovoljno je zatvoriti oči i odlutati. Svjetlucave niti fantazije će stvoriti “njega” koji je dobar, brižan, pažljiv, “njega” kojem je žao što vas je povrijedio, “njega” koji uviđa da bi mu bilo puno bolje kada bi se prepustio ljubavi i tako i sebi i vama uljepšao život. To “mazanje očiju” fantazijom je krajnje nefunkcionalno jer vas vodi samo u još dublje povrjeđivanje, ali iz nekog razloga, taj kist kojim si “mažete oči” nije u vašim rukama. Ne znajući ni kako ni zašto, jednostavno se u nekom trenutku nađete tamo negdje, u ljubavnoj ideji koja je puno, puno ljepša od realnosti.

Jednadžba na kojoj se temelji cijeli ovaj proces je vrlo jednostavna. Glasi: povreda + fantazija = zaljubljenost. Dakle, kada vas “krivi muškarac” povrijedi, umjesto da reagirate ljutnjom ili tugom, počinje se buditi fantazija koja povredu umata u divni celofan zvan zaljubljenost. Na žalost, takav odnos može trajati godinama, pa i cijeli život. Možda i poznate neku stariju ženu koja uporno za svog supruga alkoholičara i zlostavljača tvrdi: “Ma nije vam on takav, on vam je zapravo dobrica. Samo ga treba pustiti da ga prođe…”

Fantazija koja cijelu priču uljepšava je nalik lotosu koji izvire iz mulja, a zatim se na površini vode pretvara u prekrasan, mirisan cvijet. U ovoj metafori, mulj su teški i mučni potisnuti osjećaji, a cvijet je divan osjećaj zaljubljenosti. I, naravno, svatko bi rado podijelio s voljenom osobom cvijet, ali korijenje i mulj… to je nešto što mora ostati skriveno.

U toj skrivenosti i jeste problem. Teški potisnuti osjećaji su nešto što skrivamo i od nas samih. Kada bi starija žena iz gornjeg primjera zaista doživjela svoju povrijeđenost nakon što je suprug alkoholičar po tisućiti put izvrijeđa ili udari, ta emotivna bol bi bila zaista jaka. Toliko jaka da bi ostajanje u takvom odnosu bilo neizdrživo. Međutim, ona ne želi doživjeti tu emotivnu bol u njenoj punini. Ne želi vidjeti “cijelu sliku” i pomiriti se s tim da su nepoštivanje, grubost i maltretiranje realnost koja se ni sutra ni prekosutra neće promijeniti. Ne želi se pomiriti s tim da je realnost njenog braka bol, a ne ljubav.

Ovo “ne želi” treba uzeti s rezervom, jer nije riječ o svjesnoj želji. Nitko svjesno ne bi uporno ostajao u nečemu što mu očigledno čini loše. Stvar je u tome da svi mi tijekom odrastanja naučimo u određenoj mjeri potiskivati i izbjegavati neugodne osjećaje. I ta navika “micanja”, “brisanja”, ili “preskakanja” neugodnih osjećaja ostaje. I onda, kada nas netko povrijedi, želimo što prije pobjeći od neugodnog osjećaja, bilo da je riječ o tuzi, ljutnji, sramu ili nekoj mješavini osjećaja koju ne možemo jasno imenovati. Kako bi pobjegli od tih osjećaja, fantaziramo. Baš kao djeca koja su se odrastajući u lošim obiteljskim uvjetima povlačila u svoj svijet i gradila neke svoje priče u kojima je sve ljepše.

Supruga alkoholičara koju sam spomenula je drastičan primjer sljepila koje zaljubljenost može stvoriti, ali podsvjesni mehanizam koji tu vlada je isti kao i kod bilo koje druge “zaljubljenosti u krivu osobu”. Dakle, kad god se dogodi da netko ostaje zaljubljen u nekoga, iako je taj odnos očigledno loš, na snazi je zakon: povreda + fantazija = zaljubljenost. Kad se tome pridaju i dogme: “negdje duboko u sebi, on je dobar, pažljiv i nježan” i “kada shvati koliko sam dobra, pažljiva i nježna, on će se promijeniti”, dolazi do veličanstvene i magnetične emotivne zbrke koja se obično opisuje kao “povezani smo na nekim čudnim razinama”, “mi smo stvoreni jedno za drugo, samo on to još uvijek ne vidi” i slično.

Ono što u cijeloj toj situaciji može biti od pomoći je upravo suprotno od fantazije. Tvrda realnost. Činjenice. “Nije me nazvao”, “rekao mi je da sam glupa”, “nakon seksa mi je okrenuo leđa” i sve ostalo što je proizvelo emotivnu bol. I zatim, ostajanje s tom boli. Ostajanje dok god traje. To može biti teško, ali zapravo, dugoročno gledano je lakše nego ostajati u istom začaranom krugu boli i idealizacije u već spomenutom omjeru od (u najboljem slučaju) 80:20%. Bol je teška, ali ako je to cijena koju treba platiti za otvaranje očiju i napuštanje lošeg odnosa koji donosi samo još više boli, svakako se isplati.

 

Autor: Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net

One thought on “Zašto je zaljubljenost slijepa?

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s