Stranac

Piše: Natalie Luks

Piše: Natalie Luks

Nedavno sam dobila pismo u kojem me čitateljica zamolila da joj objasnim zbog čega ju muči osjećaj da se nigdje ne nalazi „kod kuće“. Piše:

“… Rođena sam i živjela sam do rata u Bosni, a onda sam nastavila studij (zbog rata) u Zagrebu.

U Zagrebu sam pored studija puno toga naučila o sebi i Bosancima, mentalitetima, različitostima. Kako je bilo ratno vrijeme i nije bilo lako, morala sam biti snalažljiva i tada sam naučila istinu da ako nešto iskreno hoću, da to i mogu , to jest da se to događa. To sam provjeravala na ispitima, na traženju posla i ostalim problemima.


Nisam se služila trikovima, vezama i poznanstvima i nečim negativnim…, jer uostalom veze i poznanstva nisam ni imala, pa je sva moja moć bila u tome da ja “to” hoću i trudila sam se iskreno da svojim snagama “to” i ostvarim i da cilj bude moje zadovoljstvo.

Međutim u Zagrebu se nikada nisam osjećala “kod kuće”. Stalno sam tražila nešto, ni sama ne znam što.

Onda sam pošla tražiti posao u inozemstvu. I dobila sam posao snova. Sve kako sam baš htjela.

Prvih par godina je bilo teško, – jezik, posao, trebalo je sve iz početka naučiti.

Našla sam dio onoga što mi je jako nedostajalo u Zagrebu, ali se i dalje ne osjećam kao “kod kuće”.

Kada odem u Bosnu, kod mojih roditelja, tamo me taj osjećaj još ponajviše proganja.

… Nedavno sam jednoj novoj prjateljici probala ukratko opisati rat i rekla sam joj kako smo u njemu dobro prošli, jer smo svi živi i zdravi, čak nam i kuće nisu srušene… i kako smo zadovoljni. A onda sam joj tu i tamo opisivala kako smo nekada živjeli u malom mjestu, gdje su bake znale sve druge bake i njihove roditelje 4-5 generacija unazad, kako smo se svi razišli, i da kad dođem u moje malo mjesto, govori se skoro novi jezik i sve su neki novi ljudi.

Tamo se najviše osjećam stranac.

Onda mi je moja nova prijateljica rekla: “Pa kako onda nisi puno izgubila? “ Tim pitanjem mi je pomogla da shvatim što me boli i što me muči.

Nekoliko mojih prijateljica muči isti sindrom “kuće”. U novinama sam pročitala, da i meni jako drag Miljenko Jergović ima sličan problem. On je u novinama izjavio: “Moja osobna i privatna historija je historija nemogućeg povratka kući. Taj povratak je nemoguć zbog toga što je zapravo mjesto koje sam doživljavao kao dom, kao zavičaj, kao domovinu, ostalo izgubljeno u vremenu. A kroz vrijeme se ne možemo vraćati. Priča koju smo prošli moj prijatelj Marko i ja za mene je zapravo pokušaj da se probije ta vremenska opna, da se uđe u neku prošlost i da se otkrije što se zapravo s nama, našim životima i našim zajedničkim i pojedinačnim historijama u međuvremenu dogodilo.””

Ovo pismo me rastužilo jer me podsjetilo na vrijeme kada sam se i sama tako osjećala, ali sam pismo doživjela i kao inspiraciju za ovu kolumnu, jer znam da pitanje “kuće” muči mnoge ljude, koji se osjećaju stranci u vlastitoj koži, u obitelji, zajednici u kojoj žive, pa čak i na Zemlji.

Potraga za “kućom” traje od kada smo odlučili zaboraviti što je naš istinski Dom. Problem je u tome što od tada Dom tražimo u materijalnoj dimenziji, u prostoru i vremenu, a što je čitateljica lijepo akcentirala u svom pismu.

U potrazi za izgubljenim zavičajem

Napisani su mnogi romani o potrazi za izgubljenim blagom, za eliksirom života, za svetim gralom…, koji svi od reda opisuju čežnju za osjećajem ispunjenosti i potpunosti, kao što je i potraga za vlastitom Kućom, Zavičajem, Domovinom. Uostalom, naš život i nije ništa drugo nego ta potraga. Osjećamo da nam nešto bitno nedostaje i to pokušavamo pronaći.

U toj potrazi smo uvijek okupirani i zaneseni nadom da nas baš “tamo” i “tada” čeka sreća, a kada to ostvarimo, nezadovoljstvo je još veće. Zato je relativno lakše ljudima koji ne ostvaruju svoje želje, jer se još anesteziraju nadom da će im posao, partner, novac, ugled… donijeti osjećaj koji im nedostaje. Kinezi to jezgrovito kažu – dabogda ti se sve želje (materijalne) ispunile.

Besmisleno bi bilo misliti da su nam želje za materijalnim vrijednostima krive što smo nesretni i da zbog toga imamo osjećaj praznine i neispunjenosti. Bez materijalnih dobara ne bismo mogli živjeti u fizičkom svijetu. Problem je što smo zaboravili naše duhovne vrijednosti.

Prva, osnovna i jedina duhovna vrijednost jest spoznaja Sebe. Duša – Ja Jesam je naš Dom, naša Kuća, naš Zavičaj, naša Domovina i tu nas čeka mir, spokoj, ispunjenost i radost. Kada se napokon vratimo Sebi, tada ćemo s lakoćom ostvarivati i sve ostale duhovne i materijalne vrijednosti. Do tada ćemo se iscrpljivati u bezuspješnoj potrazi za srećom. Uostalom, što će nam sve blago ovoga svijeta, ako nemamo Sebe. Zato je jedino pitanje, koje ima smisla, kako naći Sebe.

Svoj Dom nikada niste ni napustili

Naša čitateljica je lijepo opisala kako je ostvarila posao snova prema zakonu materijalizacije: želim – hoću – mogu, koji kaže da će se sve u što vjerujete i u što uložite energiju i ostvariti. Međutim, nije postigla ispunjenje, jer to nije ni postavila za svoj cilj. Zato, ako želite ispunjenje (sreću), tada to postavite za svoj cilj, a ne sredstva s kojima mislite da ćete sreću ostvariti. Kako?

Tako da osvjestite da nikada Sebe niste ni napustili i da se cijelo vrijeme nalazite tamo gdje trebate biti – u svojoj Duši i svom Srcu. Trik je u tome što ste to zaboravili.

Povratak kući počinje odustajanjem od bilo kakve potrage za srećom i osvještavanjem Istine da svoj Dom nikada niste ni napustili.

U tome će vam sa zadovoljstvom pomoći ljudi koji su već “kod Kuće”.

Autor: Natalie Luks

Izvor: www.monitor.hr

One thought on “Stranac

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s