Vrline i mane – dva kraja istog štapa

Piše: Natalie Luks

Piše: Natalie Luks

Nakon prošle kolumne primila sam puno pisama podrške, na kojima vam se od srca zahvaljujem. Moram priznati da sam ugodno iznenađena u kolikoj mjeri vam pomažu moji tekstovi u vašem osobnom razvoju. To me inspirira da pišem i dalje. Međutim, uočila sam razliku između zahvalnosti i pohvale. Zahvaljujemo se kad nešto uistinu primimo, a pohvaljujemo dobro ponašanje. Osjetila sam vašu iskrenu zahvalu za svoju iskrenu komunikaciju. Ali primijetila sam i da me hvalite što nisam agresivna i nametljiva.

Jasno mi je da komentirate ono što jest, bez obzira da li vam se to dopada ili o tome imate neku primjedbu, ali sam se zapitala zašto komentirate ono čega nema. Ili možda ipak ima? Niste napisali da vam se sviđa što u mojim tekstovima nema cinizma, ali ste napisali da vam se sviđa što nema nametanja.

Osjetila sam isti osjećaj kao kad me netko pohvali zato što sam dobra i poslušna, a to je uvijek kada se ne usudim biti svoja i kada se ponašam kako mislim da bih trebala, a ne kako želim. Zato sam odlučila istražiti zašto ste me pohvalili i primijetili da nisam agresivna i da se ne namećem.

Svjesni samo svojih vrlina, a mane prepuštamo drugima

Kao prvo, pohvale i kritike dobivamo za naše vrline i mane, koje su dva kraja istog štapa. Mana je ponašanje koje smo procijenili da nije dobro, a vrlina je suprotno ponašanje. U mom primjeru ja imam vrlinu – nenametljivost, a mana bi mi bila nametljivost. Isto tako, onaj tko je osudio neiskrenost, smatra da je vrlina iskrenost, a onaj tko je osudio netolerantnost, to će smatrati za manu. Ego tako djeluje – prvo donesemo sud o tome da nešto nije dobro, a onda sve prema tom sudu dijelimo na dobro i loše. To nam je postalo toliko normalno da ne shvaćamo da neprekidno utvrđujemo tko je u pravu, a tko nije, što zapravo znači tko je dobar, a tko nije.

Mane potiskujemo, a s vrlinama se poistovjećujemo. Kad nam netko ukaže na manu, tada to doživljavamo kao kritiku i to nas boli, osjetimo povredu. To je zato što tada osjetimo svoju osudu da nismo dobri takvi kakvi jesmo. Isto tako nam je ugodno kad netko pohvali našu vrlinu, jer to znači da jesmo dobri. Kao što vidite, sve se svodi na pitanje jesmo li ili nismo li dobri. Tu procjenu smo sami stvorili, a drugi nam je samo potvrđuju. O tome ovisi sva naša sreća i sva naša nesreća.

Problem je u tome što smo svjesni samo svojih vrlina, a mane potiskujemo i projiciramo na druge ljude. Ako želite biti slobodni, biti ono što jeste, tada vam predlažem da osvijestite svoje vrline i mane i da od njih odustanete. Kako? Promotrite kako reagirate na pohvale i kritike.

U pomoć nam priskaču vrlina i – strah

Pratimo moj primjer. Uočila sam pohvalu da sam nenametljiva. Znači, mana bi mi bila nametljivost. Nametljiva ne želim biti, pa to potiskujem i projiciram na druge ljude. Oni su nametljivi, nisam ja. Ne moram vam posebno govoriti da sam kroz život bila okružena nametljivcima (po mojoj prosudbi) i da su mi nanijeli veliku štetu. Ali je moja psihološka korist bila veća od te štete, a to je – oni su agresivni i nametljivi, a ne ja. A što bi bilo da sam ja nametljiva? To nisam mogla ni zamisliti, toliko mi je bila grozna već pomisao o tome.

Aha, znači da sam nametljivost osudila. A ono što sudimo, to izbjegavamo činiti da ne aktiviramo krivnju. Krivnja je bolan osjećaj koji se javlja kada činimo ono što smo osudili, što prema našim kriterijima nije dobro. Ako to ipak činimo, tada nas dočeka kazna, koju smo sami odredili prilikom osude.

Tu u pomoć uskaču strah i vrlina. Strah nas čuva i onemogućuje da ne činimo ono što mislimo da nije dobro, pa se to najčešće ni ne usuđujemo činiti. S druge pak strane, svu energiju ulažemo u vrlinu i tako se dodatno osiguravamo da ne činimo ono što smo osudili da je loše.

Međutim, koliko god se štitili, ne možemo pobjeći od vlastitog suda. Ponašamo se kao noj, jer svi osim nas vide i osjete ono što želimo sakriti. Zato je Isus rekao: ne sudi da ti ne bude suđeno.

Idemo dalje. Kad otkrijete vrlinu ili manu, tada se zapitajte što je to što ste osudili? Ja sam otkrila da sam osudila svoje iskreno izražavanje o svojim tečajevima i izražavanje o tome koja je bitna razlika između mog pisanja i moje žive riječi. O tome se nisam usudila pisati jer sam smatrala da bi to izgledalo kao da se reklamiram i prodajem. A što je najbolje, to bi sigurno tako i izgledalo, jer ono u što vjerujemo, to tako zrači i to se potvrđuje.

Dakle, osudila sam reklamu. Za mene je reklama bila prodaja Sebe, svoje Duše. Mislila sam – može još da me netko drugi reklamira, ali ja sama Sebe, to je nedopustivo i nemoralno. To sam izbjegavala svim svojim opravdanjima, jer sam znala da bih postigla suprotan efekt od onoga što zaista želim. Ali koliko god sam to izbjegavala, energiju nisam mogla suzbiti, ona je zračila i rezonirala upravo s ljudima koji to isto sude. Onaj tko nema taj problem, to nije mogao ni registrirati ni uočiti. Dakle, oni čitatelji koji također sude reklamu i doživljavaju je kao nametanje, rezonirali su s mojom osudom reklame i zato su me pohvalili. Da su otkrili nametanje i reklamu , tada bi me sigurno kritizirali.

Što želim, a ne usudim se priznati?

Ovo je važno otkriti, jer tek tada možemo prijeći na ključno pitanje: Što je to što ja želim, a ne usudim se izraziti i priznati ni Sebi ni drugima? Osjetit ćete veliko olakšanje kada to osvijestite. Ja želim slobodno pisati o svemu, po svom spontanitetu, ne razmišljajući je li to reklama i nametanje Sebe. Uostalom, i ovo što sam do sada pisala bi se moglo shvatiti kao reklama, a znate li zašto nije? Samo zato što ja ne smatram da je to reklama. Zato pišem slobodno i iskreno i za to ste mi zahvalni i to vam koristi. Ali sad vidim da sam i taj dio gušila sa strahom, kojeg ja uopće nisam bila svjesna, ali ste ga vi uočili.

Nadam se da će vam moj primjer pomoći da otkrijete što vas blokira u izražavanju Sebe. Sjećam se mnogih mojih klijenata koji su mi nakon ovakvih procesa priznali: „Znaš, ja sam zapravo mrzio svoju vrlinu i zavidio sam ljudima koji su si mogli dozvoliti ono što se ja nisam usudio jer bih odmah bio kriv i kažnjen“. Čovjeku dojadi biti dobar ako se ne usudi biti svoj. Kad-tad puknemo, ili iznutra (bolest) ili izvana (sukob). Čudimo se kako je netko tako dobar umro od karcinoma, infarkta, moždanog udara (kazne za poricanje Sebe), ili kako netko tako dobar poludi, pa čak i ubije (one koji mu ukazuju da je porekao Sebe).

U istini nemamo niti vrlina niti mana, jer smo takvi kakvi jesmo. Zato odustanite od vrline i mana, i oslobodite zarobljenu vrijednost.

Hvala vam što ste mi pomogli da oslobodim još jedan svoj zarobljeni dio, a nadam se da će vas moj primjer potaknuti da se upitate zašto vi sudite agresiju i nametanje. Jer uvijek u drugome vidimo Sebe. Bilo da ga hvalimo ili kritiziramo.

Autor: Natalie Luks

Izvor: www.monitor.hr

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s