Stvarnost ili iluzija?

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Ispred vas je ekran sa šarenim sličicama, zanimljivim naslovima, informacijama koje su povezane s morem drugih informacija. Možete ih slijediti i otkriti štošta o onom što vas zanima i onom što vas ne zanima. Ekran ispred vas je čvrst, vaši prsti su osjetljivi na dodir i bol, vaš pogled je bistar ili umoran, vi ste tu gdje jeste i osjećate sebe. Doživljavate li se stvarnima? Je li ovaj trenutak stvaran ili je u pitanju prolazna iluzija?

Čudna pitanja? Možda vam ne trebaju baš sada, uz jutarnju kavu ili popodnevni odmor. Ako je tako, ništa jednostavnije… klik. Ako je nešto stvarno, onda je to vaš trenutni izbor da nastavite ili ne nastavite s čitanjem ovog teksta.

Za početak nekoliko običnih činjenica. Svaki čovjek neko vrijeme traje. Rodimo se, kroz djetinjstvo se strukturira naša svijest o sebi i svijetu koji nas okružuje, odrastemo, zatim (više ili manje svjesno) živimo, a potom umremo. Što se događa prije, a što poslije – ne znamo. Možemo imati vjerovanja, pretpostavke, pa čak i iskustva (kao što je iskustvo tik do smrti ili iskustvo prošlih života), ali ona su uvijek subjektivne prirode. Ta iskustva su plod osobne projekcije koja je lansirana iz života i zato je vrlo moguće da samo prividno seže izvan (prije ili poslije) života.

Budući je potrebna određena hrabrost da bismo sebi priznali kako se svakim danom, približavajući se vlastitoj smrti zapravo približavamo najvećoj mogućnoj nepoznanici, većina ljudi to “nepoznato” ispunjava raznim vjerovanjima. Jer, kada je nepoznato upakirano u poznato, osjećamo se sigurnijima. To nam odaje privid da znamo što je smrt, a zapravo ne znamo ni što je život.

Polazeći od pretpostavke da “svašta znamo i da smo toliko toga prošli” jako je teško otkriti nešto novo, nešto što bi probudilo ili produbilo žar za istraživanjem. Želimo li njegovati svoju duhovnost, svako malo se trebamo očistiti od iskustva, odnosno priznati si da naše znanje i naša promišljanja ni na koji način ne umanjuju ultimativnu misteriju postojanja. Mi smo čak i sami sebi nepoznanica. U ovom obliku (putem kojeg upravo sada komuniciramo) prije rođenja nas nije bilo, pa nas (sada) ima, pa nas opet (nakon smrti) neće biti. Dođemo i prođemo, poput vala.

Dok živimo, stječemo iskustva, mijenjamo se. Bez obzira na prolaznost i relativnost, većina ljudi život doživljava stvarnim. S druge strane, tu su i oni koji tvrde da je život prolazna iluzija. Takvo gledište u život unosi određenu lakoću – budući je sve ovo i tako jedna kozmička varka, božanska igra, onda nema smisla život shvaćati suviše ozbiljno. Takva “nestvarna stvarnost” nam pomaže da se osjećamo nevezanima, neopterećenima, mirnima jer – i tako smo tu samo u prolazu. To je pozitivan efekt, a negativan efekt je moguće pomanjkanje empatije i emotivnog angažmana na individualnom nivou.

Ako je stvarnost iluzija, lako je imati suosjećanja prema svim bićima i na univerzalan način voljeti sve ljude. Međutim, ti ljudi samim time što su dio iluzije nisu dovoljno duboki, istiniti, stvarni. I mi sami, ako smo dio iluzije, postajemo na neki način plošni što umanjuje naše snage djelovanja i čini nas manje fokusiranima na realne životne ciljeve i ostvarenje svojih snova. Snaga realizacije je zakinuta u korijenu – čemu ostvariti nešto unutar stvarnosti koja zapravo ne postoji? Kome to uopće treba?

Malo je onih koji će tvrditi da je stvarnost iluzija kada su u dubokoj boli ili kada su u iskrenoj ljubavi. Čovjeka koji fizički ili emotivno pati stvarnost je uvjerila u svoju autentičnost. Pokazala mu je metodom vlastite kože da ima vrlo snažan, realan utjecaj na njegovo unutarnje stanje. Čovjeka pak koji voli, stvarnost je uvjerila u svoju ljepotu, povukla ga je u bliskost s postojanjem jer se ljubav ne može doživjeti s distance.

Pojednostavljeno gledano, iluzorna stvarnost donosi širinu, univerzalnost i lakoću, a realna stvarnost donosi dubinu, individualnost i autentičnost. Netko će istraživati svijet i sebe kroz prizmu jedne, a netko kroz prizmu druge interpretacije. Netko će shvatiti da je svaka interpretacija istinita, jer je stvar osobnog odabira. Netko pak neće istraživati uopće. Ali, ako ste stigli do kraja ovog teksta, to znači da ipak spadate među istraživače. Hvala vam što ste pratili slijed mojih misli, rad prstiju na tipkovnici i pogled s lijeve na desnu stranu virtualnog papira. Iz kojeg god kuta gledali (na sebe, na stvarnost, na ekran pred vama) stvarnost je uvijek u vašim  očima.

 

Autor: Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s