Koliko sam dužan?

20160723_203100

Piše: Natalie Luks

Dug je nepodmiren račun. Uzeli smo nešto na korištenje, a nismo platili. Dug se ne može otplatiti, jer je sastavnica ego svijesti. Možete se truditi koliko želite, uvijek ćete ili vi biti nekome dužni ili netko vama.

Uzrok duga je u osjećaju krivnje da ne zaslužujemo ono što istinski želimo. Čim se rodimo, već smo dužni roditeljima za život. Jadni roditelji, puni vlastitih frustracija, uvjereni su da su nam oni dali život, i kroz odgoj to često potenciraju. A mi osjećamo krivnju jer nikako ne možemo isplatiti svoju obvezu. Osjećamo da nismo dovoljno dobri i da smo nezahvalni.

Dug prema roditeljima je najveći dug. Nekada se on rješavao tako što su se znale obostrane obveze – roditelji su djeci davali život i skrb, a djeca su o njima skrbila kad su oni postali stari i nemoćni.

Dug nosimo za sobom

Kako dijete odrasta, tako svoj dug nosi sa sobom. Školska trauma nije ništa drugo nego krivnja što nismo dovoljno dobri i što ne zaslužujemo dobre ocjene. Mnoga djeca nikada nisu upoznala radost učenja, jer su bili dužni učiti kako bi zadovoljili nastavnike i roditelje.

To sam osvijestila kad mi je kćer krenula u školu. Znala sam da ima matematičku inteligenciju i baš me zanimalo kako će to izraziti kroz školsku matematiku. Međutim, u školi je bio jači osjećaj da ne zaslužuje dobru ocjenu, nego njezina želja da uživa u matematici. Psihološki se zaštitila od krivnje što voli matematiku tako što je proglasila da ona ne zna matematiku, a mene optužila da sam prezahtjevna. Moram priznati da mi odmah nije bilo jasno o čemu se radi, ali mi je tim više to postao istraživački izazov. Na ovom primjeru sam naučila koliku snagu može imati osjećaj da ne zaslužujemo, i kako krivnja uništava sve pred sobom.

Moja kćer je matematiku zavoljela tek u srednjoj školi. „Kako si ti već tada znala da imam smisla za matematiku?“, često se čudila. Mene je više čudilo kako je uspjela toliko dugo potiskivati nešto očigledno.

Dva načina borbe protiv zaduživanja

Odrastao čovjek je dužan svima – partneru, djeci, roditeljima, prijateljima, firmi, državi…, ali isto tako smatra da su i drugi njemu dužni. Dužni smo biti dobri prema drugima i oni prema nama. A to nikako ne uspijevamo, jer ne znamo da duboko u sebi potiskujemo osjećaj da nismo dobri takvi kakvi jesmo.

U posljednje vrijeme dug je poprimio novi oblik. Svi su financijski dužni, pa već računamo koliko je dužna tek novorođena beba. Dugovanje je postalo normalno ponašanje. Zato ne možemo iskorijeniti korupciju i kriminal, jer je postalo normalno biti lopov – uzeti i ne podmiriti račun.

Mislim da ćemo preko novca shvatiti ono što kroz ljudsku povijest nismo shvatili, a to je da na dosadašnji način ponašanja nećemo izaći iz klopke u kojoj se nalazimo – jer tko će kome vratiti dug ako smo svi dužni?

U ego svijesti postoje dva načina borbe protiv zaduživanja i duga.

Što više zarađujete – dug više raste

Prvi način je restrikcija potrošnje. To razmišljanje polazi od toga da ako ne trošimo, nećemo se ni zaduživati, i da je bolje živjeti oskudno, nego ovisiti o drugima. Ovakvu politiku su vodile socijalističke zemlje. U tim državama se službeno veličala skromnost, a ljudi su preko žice bježali u „pokvareni“ kapitalistički svijet.

Takav način nije uspio, što nam je danas svima jasno. Standard je prirodna potreba svakog čovjeka, jer mu omogućava uvjete za uspješan život i stvaranje. A ljudsku prirodu je nemoguće zabraniti.

Drugi način koji mislimo da će riješiti dug je povećanje prihoda. U tu opciju vjeruju oni koji imaju problema sa stvaranjem prihoda. Istina je upravo obrnuta.

Tek kad počnete bolje zarađivati počinjete se zaduživati, i što više zarađujete dug više raste. Poznam ljude koji su bili milijunaši, a danas krpaju kraj s krajem. To je posve razumljivo, ako znamo prirodu duga.

Što više zarađujemo, to nam je potreban veći standard, koji opet, ekonomski rečeno, omogućuje jednostavnu i proširenu reprodukciju. Uostalom, tomu prihodi i služe. I sve bi to bilo super kad nas ne bi dočekala krivnja da ne zaslužujemo standard koji želimo.

I točno tu, na ovom mjestu nastaje dug – kad se aktivira osjećaj da ne zaslužujemo. Zbog tog osjećaja više ne znamo što uistinu želimo, i frustraciju pokušavamo riješiti tako da kupujemo sve što mislimo da nam treba. Tako nastaje potrošački mentalitet.

Najveći paradoks potrošačkog mentaliteta je taj što imamo osjećaj da nemamo dovoljno novaca za sve što bi željeli, a zapravo je istina da nismo u stanju ostvariti ono što želimo zbog osjećaja da to ne zaslužujemo. Zbog tog neznanja pokušavamo povećati prihode, misleći da je u tome rješenje, pa upadamo u još veći osjećaj krivnje, odnosno duga.

Dug treba pretvoriti u investiciju

Dug se ponaša kao i svaka druga krivnja, što mu se više opirete i što ga se više želite riješiti on više metastazira. Ima li rješenja? Naravno da ima.

Dug treba pretvoriti u investiciju. Onoga trenutka kad prestanete biti dužni u svojoj svijesti, počet će proces financijskog iscjeljenja i u vašem životu. Stoga je jedino smisleno usmjeravati svoju energiju u transformaciju svijesti. Sve drugo će se posložiti kako treba.

Autor: Natalie Luks

Izvor: www.monitor.hr

Foto: Damir Barušić

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s