Tajna zvana vječnost

Piše: Tomica Šćavina

Piše: Tomica Šćavina

Što je taj osjećaj ili dojam vječnosti koji se čini tako realnim, a ipak svaki put prođe?

Jeste li ikada poželjeli da nešto potraje vječno? Neki romantični trenutak s partnerom? Trenutak odmora na stijeni pored mora? Ili neki običan, gradski trenutak kada sjedite na terasi kafića i sve vam se, bez nekog jasnog razloga, čini tako dobro i skladno posloženo?

A jeste li se ikada prepali da će neko neugodno stanje potrajati vječno? Recimo, tuga ili depresija? Je li vam se dogodilo da pomislite kako ćete, ako dopustite da vas prevladaju neugodni osjećaji, u njima zauvijek ostati?

Što je taj osjećaj ili dojam vječnosti koji nam se čini tako realnim, a ipak svaki put prođe? Zbog čega smo za «ugodnu vječnost» skloni vjerovati da je «ono pravo», iako nas uvijek na kraju ostavi u upravo suprotnim osjećajima – u razočaranju, tuzi ili boli, jer «to pravo» ipak nije vječno potrajalo? Otkud nam uopće ideja da nešto može trajati vječno?

Vječni paradoks

Osjećaj ili dojam vječnosti je zapravo paradoksalan. Kada je u pitanju «ugodna vječnost», onda postoji želja za zadržavanjem trenutka koji u sebi kao da ima klicu vječnosti ili jeste vječan sam po sebi, a opet, to nije želja da trenutak ostane statičan, nepromijenjen, jer bi samim time postao dosadan i mrtav. Zapravo, čovjek želi ostati u tom nepromijenjenom stanju unutarnje ugode, bez obzira što se izvana događalo, što je opet paradoksalno zato što to podrazumijeva svojevrsnu neosjetljivost. Ako vam je stalno ugodno i dobro, vaša reakcija na neku tragediju (primjerice, smrt prijateljičine majke ili oca) će se otprilike svesti na: “Ma, ne brini, samo trebaš biti u stanju u kakvom sam ja, pa ti to uopće neće biti strašno, jer ćeš sve otvoreno prihvaćati upravo takvo kakvo jest”.

Težnja ka vječnom stanju ugode koja čini srž New Age filozofije je zapravo isto što i težnja kršćanskom raju, samo što je taj raj u ovoj verziji dostupniji – ne dolazi u zagrobnom svijetu, nego je uhvatljiv ovdje i sada, samo treba «podesiti sebe». Međutim, to se na kraju svodi na isto, jer kršćanski raj dolazi kao nagrada za služenje i trpljenje u ovom životu, a New Age raj dolazi kao nagrada za uspješno «podešavanje sebe» koje redovito završava upravo u suprotnom – u razočaranju jer «podešavanje» nije uspjelo.

Dječja vječnost

Kada smo bili djeca, bili smo uronjeni u trenutak, nismo mjerili vrijeme niti smo znali «gledati na sat». Vječnost je upravo to – bezvremenost – trenutak u kojem je došlo do svojevrsne poplave, pa se taj trenutak opružio preko svojih granica, preko naučenih umnih pregrada koje nazivamo sekundama, minutama i satima. To «pregrađeno vrijeme» smo usvojili tek sa sedam ili osam godina kada smo stekli moć apstraktnog mišljenja.

Dakle, u vrijeme polaska u školu lagano smo počeli izlaziti iz «stanja vječnosti» u kojem su nas majka ili otac stalno podsjećali da je dosta igre, jer je prošlo toliko i toliko vremena i počeli smo stjecati vlastitu ideju o tome koliko traje sekunda, minuta, sat, tjedan ili mjesec. Malo po malo, vrijeme je počelo dobivati svoje okvire i ti okviri su počeli istiskivati osjećaj ili dojam vječnosti iz naše svijesti.
Međutim, sjećanje je ostalo. A kod većine ljudi, ostala je i težnja za ponovnim iskustvom rajskog stanja bezvremenosti u kojem je trenutak ugode beskrajan i zato se u njemu moguće sasvim opustiti.

Vječna promjena

Kad god se probudi osjećaj ili dojam vječnosti, bez obzira je li riječ o ugodnom, «rajskom» stanju za koje želimo da nas uvijek drži u visinama ili je riječ o neugodnom «paklenom» stanju za koje se bojimo da će nas zauvijek zadržati na dnu, to je znak da se probudio dio dječjeg svijeta, dio dječjeg iskustva. I ugodna i neugodna stanja su u to vrijeme trajala «vječno», jer je to bila jedina vremenska kategorija koju smo poznavali.

Znači li to da se odrasla osoba mora pozdraviti s preplavljujućom ugodom trenutka? Znači li to da biti odrastao znači odustati od «dječjih iluzija» i čvrsto se uhvatiti mentalnih ladica izmjerenog vremena?
Ne. Ono od čega se treba oprostiti je vjera da će takav trenutak zaista vječno potrajati. Međutim, i to je svojevrstan paradoks. Kako se sasvim prepustiti ugodi trenutka, ako postoji svijest o tome da će to stanje prije ili kasnije prestati? Kako se sasvim prepustiti nekome ili nečemu što nije savršeno, apsolutno, vječno?

Baš u tome i jeste hrabrost življenja – u odvažnosti da živimo punim plućima usprkos činjenici da svaki život završava smrću. U odvažnosti da u ugodan trenutak uronimo i doživimo ga u njegovoj punini usprkos činjenici da će završiti. Baš kao što mogućnost prepuštanja voljenoj osobi (mada on ili ona nije savršen ili savršena) čini temelj zdravog, realnog partnerstva, tako i mogućnost prepuštanja trenutku ugode (iako taj trenutak neće potrajati vječno) čini temelj zdravog, realnog uživanja u životu.

Znači, kada vam se dogodi preplavljujući osjećaj ljepote, upijte ga baš zato što neće trajati zauvijek. A kada vam se dogodi velika tuga ili razočaranje, ne bojte se – neće potrajati vječno. Proći će.

 

Autor: Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net

Oglasi

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s