Kako se čovjek mijenja?

Osoba koja traži promjenu

je na klackalici

između predodžbe o sebi

kakva bi željela biti

i sebe kakva jest.

Sigurno ste puno puta pokušali (a neki od vas i dalje pokušavaju) promijeniti svog partnera, svoju prijateljicu, majku, oca, sestru ili brata. “Znali” ste što je za nju ili njega najbolje i čudili ste se kako ne on ili ona prihvaća vaše razumne i dobronamjerne savjete. A onda ste jednog dana digli ruke, priznali poraz i prihvatili nemoć. Ili još niste?

Ljudi se ne mijenjaju zato što netko drugi to od njih očekuje. Istina, postoji određeni pozitivan utjecaj koji jedni na druge možemo izvršiti, ali značajna promjena koja zahtjeva dublju emotivnu transformaciju nije tako jednostavna. Ili, bolje reći – toliko je jednostavna da ispada prekomplicirana.

Američki psihijatar i Gestalt terapeut Arnold Beisser sedamdesetih godina prošlog stoljeća postavio je takozvanu paradoksalnu teoriju promjene. Prema njoj, do promjene dolazi kada netko postane onaj koji jest, a ne kada se stalno pokušava promijeniti tj. postati onakav kakav nije. “Odbacujući ulogu vršitelja promjene, omogućujemo pojavljivanje smislene i sređene promjene” kaže Beisser. Osoba koja traži promjenu je na klackalici između predodžbe o sebi kakva bi željela biti i one sebe kakva jest i to klackanje je prilično naporno. Osoba se nikada sasvim ne identificira s jednom od tih pozicija i stalno je u nekom dojmu necjelovitosti i frustracije. Um “zna” kako bi se “trebalo” osjećati i ponašati, ali to iz nekog razloga ne funkcionira. A ne funkcionira upravo zato što um “zna” kako bi “trebalo biti”.

Problem je u tome što vjerujemo da će do promjene doći budemo li slušali svoj korigirajući um ili budemo li se trudili uvažiti korigirajuće naputke drugih. I tako naš unutarnji svijet dobiva stalno jednu te istu poruku koja glasi “nešto nije u redu s tobom”, a poruka koja nam zapravo treba je upravo suprotna: “sve je u redu s tobom”.

Sasvim je logično da je svom emotivnom svijetu koji caruje u prsima i trbuhu teško poslati poruku “sve je u redu s tobom” ako je unutra neko sivilo, crnilo, težina ili pritisak. Um automatski vrti korigirajuće misli ili kroji plan bijega u gledanje TV-a, čišćenje, brbljanje s prijateljicama ili radoholičarstvo. I tako razdor između “onog kakvi bismo trebali biti” i onog kakvi zaista jesmo stalno opstaje.

Većina ljudi misli kako prihvaćanje sebe onakvih kakvi zaista jesmo vodi u stagnaciju. Jedno od čestih pitanja na tu temu je: “Ok, prihvaćam se. I što sad?”. Odgovor je: “Ništa”, jer samo to pitanje “I što sad?” ukazuje da um procjenjuje kako opet nešto nije u redu i kako pod hitno treba nešto poduzeti.

Umu je vrlo teško ne pružati otpor prema sadašnjem stanju nakon što se tako dugo vremena borio da stalno nešto promijeni jer je od malena naučio prikupljati korigirajuće poruke – da se trebamo ponašati ovako ili onako, da ne smijemo osjećati ljutnju ili tugu, da moramo biti pristojni i paziti što će drugi misliti o nama i tako dalje.

Korigirajuće poruke su bile sastavni dio odrastanja i bez njih se ne bismo uopće mogli snalaziti u ovom svijetu. Dakle – one su nam činile i dobro i loše – pomagale su nam da preživimo i da postanemo samostalni, ali su nas i na određene načine emotivno ograničavale. Tek kao odrasli, senzibilnim opipavanjem svog unutarnjeg svijeta možemo istražiti koje od tih poruka nas održavaju u dobrom osjećaju, a koje su povezane s teškim i neugodnim osjećajima.

Teških i neugodnih osjećaja se ne trebamo “riješiti” – to je tako agresivna poruka – nego upravo suprotno. Tim osjećajima je potrebna dozvola za postojanje. Kada su dopušteni, oni se malo po malo počinju ponašati po svojoj prirodnoj dinamici. Baš kao što se osoba koju ste tek upoznali ima priliku izraziti jedino ako joj to dopustite i ako je ne obaspete svojim projekcijama ili kritikama, tako se i neugodni osjećaji imaju priliku pokazati jedino ako im dopustite da budu kakvi jesu.

Ovim procesom, emocije (bile one ugodne ili ne) počinju s umom komunicirati na drugačiji način i polako se počinje odvijati promjena koja dopire odozdo – iz trbuha i prsiju, a ne odozgo – iz korigirajućeg uma. Emotivni svijet i um se počinju susretati na jedan sasvim novi način i malo po malo počinju činiti cjelinu koja podržava prirodan tijek emocija, a samim time i emotivnu protočnost s vanjskim svijetom, koja je zapravo – životnost.

Kada smo u stanju uživati u dječjem smijehu, zaplakati kada nas nešto potrese, naljutiti se kada nam netko nanese nepravdu, osjetiti mir gledajući u pučinu, tada se događa stalni emotivni pokret, stalna emotivna razmjena zbog koje frustracija i čežnja za cjelovitošću koja stalno negdje izmiče prestaju, a život postaje prirodno stanje.

Vječno korigirajući um je poput Rubikove kocke – on nepregledno šarenilo emotivnog svijeta neprestano pakira u ograničene kvadrate, a prirodno stanje je tijek. Tijek pomoću kojeg možemo navigirati stvarnošću puno lakše i slobodnije, ali tek kada mu dopustimo da se izrazi i kada ga upoznamo bez procjene i prosuđivanja, kada dopustimo sebi da budemo upravo onakvi kakvi jesmo i kada si damo za pravo da je to sasvim, sasvim u redu.

Tomica Šćavina

Izvor: poticaj.net

Oglasi

2 thoughts on “Kako se čovjek mijenja?

  1. Sve pohvale za stranicu i izbor svakako. Toliko je izdvojeni tekst uticao na mene da sam morala komentarisati. Ovdje sam nasla sve odgovore na svoja pitanja. Smiruje i uznemiruje u isto vrijeme. Hvala za trud i svako dobro.

Vaš komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s